SVE ĆU PREŽIVIT
SVE ĆU PREŽIVIT

KD Vatroslava Lisinskog

04.02.2018. / 20.00

 
Emocije i rak
Emocije i rak

Psihoedukative radionice

za žene oboljele od raka

 
Movember
Movember

MJESEC STUDENI JE POSVEĆEN

PREVENCIJI RAKA PROSTATE,

DRUGOG NAJČEŠĆEG TUMORA U MUŠKARACA

 
Hrvatska liga protiv raka
06.12.2017.
Obilježena 20. obljetnica Lige protiv raka Koprivničko-Križevačke županije
29.11.2017.
Ususret gala koncertu “Sve ću preživit”
28.11.2017.
Kako se oduprijeti raku?
16.11.2017.
Psihoedukativne radionice za žene oboljele od raka
08.11.2017.
Movember - “brkati studeni”
19.10.2017.
HPV forum
16.10.2017.
55 godina Klinike za onkologiju i nuklearnu medicinu kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice
10.10.2017.
Zlatno doba u Kostanju
30.09.2017.
Inspirativnim pričama žena oboljelih od raka dojke obilježen Dan dojki & Bra Bay
24.09.2017.
Punoljetno izdanje Terry Fox Runa okupilo 6000 sudionika
12.09.2017.
18. humanitarna utrka i druženje Terry Fox Run
30.05.2017.
Obilježen Dan plavog irisa
 

Rak prostate

 

Što je prostata?

Prostata je organ odnosno žlijezda kod muškaraca koja se nalazi na bazi ili vratu mokraćnog mjehura. Prostata okružuje početni dio uretre. Uretra je cijev koja odvodi mokraću iz mokraćnog mjehura prema van kroz izlaz na glavi penisa. Jedna od funkcija prostate je kontrola mokrenja koja se odvija izravnim pritiskom na gornji dio uretre koji prostata okružuje.  Glavna funkcija prostate je proizvodnja nekih od tvari koje se nalaze u normalnom sjemenu kao što su minerali i šećer. Sjeme je tekućina koja prenosi spermu kako bi se omogućila  reprodukcija. Čovjek može, međutim, jako dobro funkcionirati i bez svoje prostate.
U mladog muškarca, normalna prostata je veličine oraha (<30g). Tijekom normalnog starenja, međutim, žlijezda obično raste i postaje velika. Ovo hormonski uvjetovano i sa starenjem povezano povećanje prostate naziva se benigna hiperplazija prostate (BHP) i nije povezana s rakom prostate. I benigna hiperplazija prostate (BHP) i rak prostate, međutim, mogu uzrokovati slične probleme kod starijih muškaraca. Na primjer, povećana prostata može stisnuti uretru što utječe na izlaz urina iz mokraćnog mjehura ili uretre, a to  dovodi do poteškoća s mokrenjem. Simptomi koji se javljaju obično uključuju usporavanje tijeka mokraće i češće mokrenje, osobito noću. Pojava ovih simptoma zahtijeva pregled i savjet od urologa ili liječnika primarne zdravstvene zaštite.


Što je karcinom ili rak prostate?

Rak prostate je zloćudni (maligni) tumor koji potječe od stanica prostate. Općenito, tumor prostate najčešće raste polako i dugi niz godina ostaje ograničen na žlijezdu. Tijekom tog vremena, tumor stvara malo ili nimalo simptoma i/ili vanjskih znakova (abnormalnosti ustanovljene  fizikalnim pregledom). Međutim, svi karcinomi prostate ne ponašaju se isto. Neki agresivni tipovi raka prostate rastu i šire se brže od drugih i mogu uzrokovati značajno skraćivanje očekivanog trajanja života u muškaraca. Mjera  agresivnosti raka prostate je „Gleason score“ (čitaj Glison skor, detaljnije objašnjeno kasnije u ovom tekstu), koji se izračunava na temelju patološke analize biopsijom uzetih uzoraka tkiva prostate. Analizu vrši patolog  uz pomoć mikroskopa.
Kako  rak prostate u svom rastu napreduje, povećava se mogućnost njegovog širenja izvan prostate u okolna tkiva (lokalno širenje). Osim toga, rak  se može širiti i u udaljene organe i organske sustave što se zove metastaziranje ili stvaranje presadnica. Najčešća mjesta metastaza raka prostate su kosti, pluća i jetra. Simptomi i znakovi raka prostate zapravo su više povezani sa širenjem bolesti u udaljene organe, nego s lokaliziranom bolesti u samoj prostati.  


Zašto je rak prostate važan?



Rak prostate je po učestalosti 2. najčešći zloćudni tumor u Hrvatskoj ( dijeli 2. mjesto s rakom debelog crijeva i rektuma).  U 2010. g. od raka prostate u Hrvatskoj je oboljelo 1786 muškarca što čini 16 % od ukupnog broja muškaraca oboljelih od raka. U istoj godini od raka prostate umrla su 723 muškaraca, odnosno 2,82% od svih uzroka smrtnosti muškaraca u toj godini što rak prostate drži na visokom 7. mjestu svih uzroka smrtnosti. Pojavnost raka prostate nije zabilježenena prije 40. godine života. Nakon 50.g. života incidencija naglo raste, a pik pojavnosti je dob od 70 do 74 godine gdje se bilježi preko 400 novodijagnosticiranih slučajeva raka prostate na godinu.
Procjenjuje se da je životni rizik od smrti od raka prostate 2,8 % što znači da će rak prostate značajno utjecati na živote ljudi koji su danas živi. Ovakve procjene dali su Amerikanci. Tijekom godina, međutim, stopa smrtnosti od ove bolesti je pokazala stalan pad, a trenutno, više od 2 milijuna ljudi u SAD-u još uvijek živi s dijagnozom raka prostate. Prema zadnjim procjenama u Hrvatskoj je nakog određenog razdoblja pada, smrtnosti od raka prostate u ponovnom porastu!!!!
Iako se oko ranog otkrivanja raka prostate u svijetu još uvijek vode brojne polemike, mnogi stručnjaci u ovom području preporučuju uvođenje i kontinuirano provođenje probirnog ili „screening“ programa za rak prostate kod svih muškaraca starijih od 40 godina.  

 

Koji su uzroci raka prostate?

Točan  uzrok raka prostate nije poznat. Smatra se da nije u vezi s benignom hiperplazijom prostate (BHP). Rizični čimbenici za karcinom prostate su poodmakla dob, genetika (nasljedna sklonost), hormonalni utjecaji, te čimbenici iz okoliša kao što toksini, kemikalije i industrijski proizvodi. Nedvojbeno je da se rizik za razvoj raka prostate povećava s dobi. Dakle, rak prostate prije 40 godina vrlo rijetko se bilježi u svijetu, dok je u muškaraca starijih od 80 godina vrlo čest. Neke studije su pokazale da čak 50 do 80% muškaraca starijih od 80 goidna može imati rak prostate! Činjenica je da se oko 80% slučajeva raka prostate dijagnosticira kod  muškaraca starijih od 65 godina. U Hrvatskoj konkretno 1376 od ukupno 1786.
Genetska predispozicija, kao što je spomenuto, igra važnu ulogu u riziku od razvoja raka prostate. Rak prostate u više članovima obitelji može povećati rizik koji je i dva do tri puta veći od rizika za ljude bez obiteljske povijesti bolesti. Ranija dob dijagnoze (<60 godina) u prvom stupnju rodbinskih odnosa (otac ili brat), također, barem dvostruko povećava rizik od razvoja bolesti u krvnih srodnika.  
Testosteron, muški spolni hormon koji stvaraju testisi, izravno potiče rast i normalnih stanica tkiva prostate i stanica raka prostate. Važna implikacija te činjenice jest da  medicinski postupci za smanjenje razine testosterona mogu biti, i najčešće jesu, učinkoviti u inhibiciji rasta raka prostate.
Ima dokaza i da spolno prenosive infekcije predstavljaju čimbenik rizika za razvoj raka prostate. Muškarci s poviješću spolno prenosivih bolesti imaju 1,4 puta veću vjerojatnost za razvoj raka prostate u usporedbi s muškarcima bez ove povijesti.

Iako su još uvijek nedovoljno dokazani, ekološki čimbenici, kao što su pušenje i prehrana bogata zasićenim mastima čini se da povećavaju rizik od raka prostate. Također, prema nekim procjenama, debljina dovodi do povećanog rizika za nastanak većih i agresivnih tipova raka prostate što rezultira lošijim ishodom liječenja. Razne štetne tvari i toksini iz okoliša ili iz industrijskih izvora također mogu promicati razvoj raka prostate, ali ovaj rizični čimbenik još nije jasno definiran. Zemljopisni položaj, čini se, da također igra ulogu u razvoju raka prostate. Kod muškaraca koji žive u skandinavskim i sjevernoameričkim zemljama rizik od raka prostate je veći u usporedbi s onima koji žive u azijskim zemljama.
Ne postoji dokazana povezanost između učestalosti seksualnih odnosa i rizika za razvoj raka prostate.

 

Koji su simptomi i znaci raka prostate?

U ranim fazama rak prostate često ne  izaziva nikakve simptome tijekom mnogo godina. Često se kao prva nenormalnost pojavi povišena vrijednost PSA u krvi ( PSA= prostata specifični antigen, objašnjeno u nastavku) ili tvrda kvržica u prostati tijekom tzv. digitorektalnog pregleda. Prostata se anatomski nalazi  neposredno ispred rektuma pa uvlačenje prsta u završno crijevo i pipanje prostate kroz stijenku crijeva daje odgovor koliko je prostata velika, kakve je strukture i konzistencije, postoji li razlika između desnog i lijevog režnja i kakva je granica između tih režnjeva.

Rijetko, kod uznapredovalije bolesti, rak može pritiskati na mokraćnu cijev. Kao rezultat toga, protok mokraće se smanjuje i mokrenje postaje teže. Pacijenti također mogu imati pečenje kod mokrenja ili krv u mokraći. Daljnjim rastom raka može doći do potpune blokade protoka mokraće što rezultira boli i proširenjem mokraćnog mjehura. Ovi simptomi sami po sebi, međutim, ne potvrđuju prisutnost raka prostate. Većina ovih simptoma može se pojaviti u muškaraca s nemalignim (benignim) povećanjem prostate (najčešći oblik povećanja prostate). Međutim, pojava ovih simptoma  zahtijeva evaluaciju od strane liječnika.


U kasnijim fazama rak prostate se može širiti lokalno u okolno tkivo ili limfne čvorove u blizini, odnosno u limfne čvorove zdjelice. Rak prostate također se može širiti i dalje (metastazirati) u druge dijelove tijela. Simptomi metastatske bolesti uključuju umor, slabost i mršavljenje. Liječnik tijekom rektalnog pregleda ponekad može otkriti lokalno širenje raka prostate u okolna tkiva. U tom slučaju prostata je nejasno ograničena, tvrda i nepomična ( fiksirana). Rak prostate obično metastazira prvo u donji dio kralježnice ili kosti zdjelice što dovodi do pojave bolove u leđima ili zdjelici. Rak prostate može se proširiti na jetru i pluća. Metastaze na jetri mogu uzrokovati bol u trbuhu i žuticu u rijetkim slučajevima. Metastaze u plućima mogu uzrokovati bol u prsima i kašalj. Naravno, svi ovi simptomi mogu izostati  bez obzira šro je bolest proširena u  okolne i udaljene organe.

 

Što su testovi probira za rak prostate?

Probirni ili „screening“ testovi su oni koji primjenjeni u redovitim razmacima mogu otkriti bolest poput raka prostate u ranoj fazi. Normalan rezultat testa pretpostavlja da bolest nije prisutna. Ako je test nenormalan, postavlja se sumnja da je bolest prisutna i dalje se rade testovi koji tu sumnju trebaju ili potvrditi ili opovrgnuti. Na rak prostate obično se posumnja zbog abnormalnosti jednog ili oba od dva testa koji se koriste za otkrivanje raka prostate. Testovi probira za rak prostate su digitalni rektalni pregled od strane liječnika i krvni test kojim se mjeri brazina prostata specifičnog antigena ili skraćeno PSA.

 

Tijekom  digito-rektalnog pregleda, liječnik s navučenim rukavicama uvlači kažiprst u rektum i pipa prostatu. Bilo kakva nepravilnost, kvržica ili otvrdoće koje se osjeti na površini žlijezde predstavlja sumnju na rak prostate. Preporučljivo je digito-rektalni pregled raditi u svih muškaraca starijih od 40 godina. Slika 1.

 

http://www.urologija.si/novice/data/upimages/rak_prostate.jpg

 

Slika 1- digitorektalni pregled i rak prostate

PSA test je jednostavan, ponovljiv, i relativno točan  krvni test. Koristi se za otkrivanje proteina (prostata specifičnog antigena), koji se otpušta iz prostate u krv. Razina PSA kod muškaraca oboljelih od raka prostate obično je veća od 4 ng/ml.  Vrlo velika prostata, infekcije i upale su drugi mogući razlozi povećanja PSA. Iako nesavršen, ovaj test je jako vrijedan kao test za rak prostate i preporučuje se raditi kod muškaraca u dobi od 40 i više godina. Muškarci s visokim rizikom za razvoj raka prostate, zbog obiteljske povijesti ili visoke početne vrijednosti PSA u krvi,  trebali bi ove testove provoditi barem jedanput na godinu počevši od 40. godine života.

Iako još uvijek s puno kontroverzi, većina urologa preporučuje redoviti probir za karcinom prostate u muškaraca koji će vjerojatno živjeti više od 10 godina ( tj. očekivano trajanje života je barem još  10 ili više godina). Američko urološko društvo (AUA) donijelo je svoje smjernice za karcinom prostate 2009. g, a najnovije preporuke očekuju se do kraja ove godine. Prema tim smjernicama, muškarcima u dobi od 40 godina trebalo bi odrediti bazičnu ili incijalnu vrijednost PSA u krvi i učiniti bazični digito-rektalni pregled. Daljnje preporuke u pogledu probirnih testova trebalo bi dati na temelju dobivenih nalaza i procjene rizika od dobivanja bolesti na temelju drugih čimbenika kao što su rasa, etnička pripadnost, obiteljska anamneza raka prostate. Kao što je spomenuto, većina urologa trenutno bi savjetovala neki oblik probira kod muškaraca s očekivanim trajanjem života više od 10 godina i to jedanput na godinu. Iako ne postoji gornja dobna granica za prekid provedbe probirnih testova, većina liječnika se slaže da ne treba testirati asimptomatske muškarce starije od 75 godina.

Vrijednost PSA u krvi od  4 nanograma po mililitru krvi općenito se smatra normalnom. Trend je, međutim, obavljanje biopsije prostate u svih muškaraca s PSA vrijednosti višom od 2,5 ng / ml, kako bi se rak prostate otkrio u ranoj, i nadamo se, potpuno izlječivoj fazi. Smjernice Američkog urološkog društva iz 2009.  ne definiraju jasnu vrijednost PSA kod koje bi trebalo raditi biopsiju prostate, ali savjetuju da treba uzeti u obzir i sve druge relevantne čimbenike prije donošenja odluke o biopsiji prostate. Jedan od važnih čimbenika koji treba uzeti u obzir je stopa po kojoj vrijednost PSA raste tijekom vremena na ponovljenim mjerenjima (brzina PSA). Rezultati između 4 i 10 smatraju se graničnim. Ove granične vrijednosti se interpretiraju u kontekstu dobi bolesnika, simptoma, znakova bolesti, obiteljske povijesti, i promjene u razine PSA tijekom vremena. Rezultat veći od 10 smatra se abnormalnim, što upućuje na mogućnost raka prostate. Pokazalo se da što je veća PSA vrijednost, veća je vjerojatnost dijagnoze raka prostate. Štoviše, razina PSA teži povećanju kad rak napreduje od u prostati loklalizirane bolesti do bolesti koja se širi lokalno ili na udaljene organe. Vrlo visoke vrijednosti, kao što su 30 ili 40, najčešće su uzrokovane rakom prostate.

 

Što su lažno pozitivno visoke vrijednosti PSA testa?

Lažno pozitivna povišenja PSA su ona povišenja PSA koja su uzrokovana nekim drugim bolestima i stanjima prostate, a ne rakom. Na primjer, benigna hiperplazija prostate (BPH) i infekcija ili upala prostate (prostatitis) iz bilo kojeg razloga, mogu dovesti do povišenja PSA. Treba imati na umu da čak i rektalni pregled ili ejakulacija 48 sati prije testiranja ponekad mogu dovesti do povišenja vrijednosti PSA. Lažno pozitivna povišenja vrijednosti PSA  obično su između 4 i 10 ng/ml, ali mogu biti i jako visoke  vrijednosti, npr. 25 ​​ili 30. U tom slučaju, međutim, treba biti jako oprezan u interpretaciji, jer u podlozi, ipak, može biti rak prostate. Neke druge bolesti u tijelu ili infekcije nekog drugog dijela tijela ( ne prostate), lijekovi, hrana, pušenje, alkohol ne uzrokuju lažno pozitivno povišenje vrijednosti PSA.

Sposobnost PSA testa za otkrivanje raka prostate ( to se zove osjetljivost testa) je visoka. Razlog tome je činjenica da većina pacijenata, iako ne svi, uz rak prostate imaju granične ili abnormalno povišene vrijednosti PSA. Sposobnost testa da isključi druge dijagnoze (to se zove specifičnost testa), međutim, je niža zbog ostalih stanja koja mogu uzrokovati lažno pozitivno povišenje vrijednosti PSA.

Koja su poboljšanja PSA testa učinjena?

Trenutno, postoji nekoliko poboljšanja testu PSA u krvi. Svrha ovih poboljšanja je pomoći liječnicima da bolje procijene granične ili povišene vrijednosti PSA. Cilj je preciznije utvrditi kad je u podlozi karcinom prostate, a kada je riječ o lažno pozitivnim povišenjima razine PSA u krvi uslijed nekih drugih bolesti prostate. Drugim riječima, svrha je poboljšati osjetljivosti i specifičnosti testa.

Jedno poboljšanje zove se PSA omjer. Ovaj omjer određuje se dijeljenjem iznosa PSA koja cirkulira slobodno u krvi sa iznosom PSA koja je povezana s proteinima u krvotoku. Istraživanja su pokazala da PSA koji cirkulira slobodno u krvi ima tendenciju biti povezan s benignom hiperplazijom prostate (BHP), dok PSA koji je vezan za proteine u krvotoku, ima tendenciju biti povezan s rakom prostate. Tako visoki omjer PSA sugerira lažno pozitivno povišenje PSA i  ne ide u prilog dijagnoze raka prostate. Nasuprot tome, visoka vrijednost PSA s niskim PSA omjerom ide u prilog dijagnoze raka prostate.

Još jedna učinjena izmjena PSA testa temelji se na zaključku koji je donesen na temelju dogogodišnje opservacije da kako muškarac stari tako količina PSA u krvi može normalno rasti, a da nije u podlozi rak prostate. Dakle, liječnici mogu koristiti ono što se naziva dobno-specifičnim PSA, osobito za procjenu granične vrijednosti. Kod dobno-specifične PSA, normalne vrijednosti su prilagođene za dob pacijenta. Prema tome, dobno-specifični normalni rasponi PSA su 0 - 2,5 za muškarce u 40-im godinama;  0 - 3,5 u 50-im godinama;  0 - 4,5 u 60-im godinama, a 0-6,5 za muškarce 70 godina i više. Dakle, kao primjer, PSA vrijednost od 4 ng/ml će se smatrati graničnom za muškarce u 30-im i 40-im godinama, ali bi mogla biti normalna za muškarce u 50-im, 60-im, i 70-im godinama.

Nadalje, drugo poboljšanje PSA testa zove se PSA brzina ili nagib. Brzina se izračunava kao stopa po kojoj se PSA mijenja s ponovljenim testiranjima tijekom vremena. Što je brži porast PSA, to je vjerojatnije da je rak prostate prisutan. Manje brzi porast PSA, manja je vjerojatnost da je u podlozi karcinom prostate.

Gen 3 za rak prostate (PCA3) je novi, genski test koji se provedi na uzorku urina. PCA3 je vrlo specifičan za postavljanje dijagnoze raka prostate. Stoga, za razliku od PSA, PCA3 nije podložan uvjetima kao što su benigno povećanje ili upala prostate. PCA3 test urina može pružiti dodatne informacije uz  PSA test i tako pomoći pri odlučivanju treba li ili ne učiniti biopsiju prostate.

Kako se dijagnosticira i stupnjuje rak prostate ?

Rak prostate se dijagnosticira na temelju rezultata biopsije prostate. Ako je nalaz digito- rektalnog pregleda nenormalan ili je nenormalan nalaz testa PSA u krvi, postavlja se sumnja na rak prostate i obično se preporučuje biopsija prostate. Biopsija se izvodi kroz završno debelo crijevo ili rektum (transrektalno) pod kontrolom ultrazvuka. Mali komadi tkiva prostate dobiju se uz pomoć posebno konstruirane duge igle. TRUS vođena Tru-Cut biopsija ( Transrektalna Ultrasonografski vođena biopsija) je trenutno standardna metoda za dijagnosticiranje raka prostate. Iako je u početku 6-cilindarni set bio standard, danas većina stručnjaka zagovara uzimanje najmanje 10-12 uzoraka ili komada prostate čime se povećava  šansa za otkrivanje raka i osigurava bolji uvid u opseg i strukturu različitih  područja prostate. Uzorci se uzimaju s baze, vrha, sredinom žlijezde te sa svake strane žlijezde. Veći broj uzoraka osobito je važno uzeti iz jako povećane prostate.


Patolog, liječnik specijalist koji analizira uzorake tkiva pod mikroskopom, ispituje komadiće prostate pod mikroskopom kako bi utvrdio vrstu raka, ako je prisutan, i opseg zahvaćenosti prostate tumorom. On, također, može procjeniti koje područje prostate je zahvaćeno tumorom. Još jedna vrlo važna informacija koju očekujemo od patologa jest koji je stupanj agresivnosti stanica raka prostate, tzv. (Gleason score, čita se Glison-skor). To pokazuje koliko su stanice raka različite od normalnih stanica. Ova procjena stupnja agresivnosti stanica daje informacije i o tome kolika je vjerojatna brzina budućeg rasta tumora što ima vrlo važne implikacije na liječenje, plan liječenja  i šanse za izlječenje nakon tretmana. Gleason score 6 ukazuje na niski gradus tumora „low-grade“ (manje agresivnu bolest), a Gleason score  od 8-10 pokazuje visoki gradus tumora „ high-grade“ (visoki stupanj agresivnosti raka) ; Gleason score  7 smatra se intermedijarnim, dakle negdje između ova dva.

 

Stadijevanje raka prostate?

Stadijevanje raka odnosi se na utvrđivanje opsega bolesti, odnosno utvrđivanje je li se bolest proširila izvan organa u kojem je nastala i, ako jest, u koje organe i u kojoj mjeri. Nakon postavljanja dijagnoze raka koji je verificiran biopsijom, potrebno je provesti dodatne dijagnostičke testove kako bi se utvrdio stadij bolesti.


Scintigrafijom kostiju ( snimanje kostiju uz pomoć radionuklida koji se ubrizgan u krv nakuplja u kostima) može se utvrditi postojanje bolesti u kostima. Mjesta nakupljanja radionuklida sumnjiva su na tumorko širenje. Ovaj test  se obično provodi kod  muškaraca s karcinomom prostate koji imaju bol u kostima ili lomove kostiju ili koji imaju nalaz biopsije i visoke vrijednost PSA (> 10-20 ng / ml) koji upućuju na uznapredovaliju ili agresivniju bolest.

Rendgenska snimka pluća koristiti se za otkrivanje presadnica u pluća. Ultrazvučni pregled trbuha koristiti se za otkrivanje mokraćne blokade na razini bubrega te za procjenu mokraćnog mjehura i opstrukcije mokraćnih kanala zbog povećanja prostate. Analizira se debljina stjenke mokraćnog mjehura kao i količina urina preostalog u mjehuru nakon pokušaja mokrenja.

Osim toga, CT (koaksijalna tomografija) ( Slika 2) i MR (magnetska rezonancija) mogu utvrditi je li se rak proširio na susjedna tkiva ili organe poput mokraćnog mjehura ili rektuma ili na druge dijelove tijela kao što su jetra ili pluća. Novija metoda snimanja tijela „PET scan“  ponekad može pomoći da se otkriju skrivene lokacije raka koji se proširio na različita područja tijela.

 

 

http://www.radprax-vorsorge.de/files/de/infocenter/infos_zu_den_untersuchungen/image/png/informationen_zum_prostata_mrt.png

 

Slika 2.- CT prikaz prostate i raka prostate

Cistoskopija se obično izvodi u odabranim situacijama. Tanka, fleksibilna cijevi s malom kamerom na vrhu uvodi se kroz mokraćnu cijev (uretru) do mokraćnog mjehura. Kamera prenosi slika na monitor pri čemu se gleda je li se  rak proširio na uretru i mokraćni mjehur, a istodobno se može pod kontrolom oka učiniti i biopsija ih organa.

Da sumiramo, liječnička sumnja da se radi o raku prostate temelji se prvenstveno na rezultatima biopsije prostate i nalazima slikovnih dijagnostičkih pretraga. Kod stadijevanja raka liječnici se koriste brojkama i slovima da bi označili koliko je tumor velik u organu u kojem je nastao, na koliki broj lokalnih limfnih čvorova se proširio, odnosno je li  se proširio u susjedne i u udaljene organe ili ne. Stadijevanje raka prostate, dakle, pomaže predvidjeti očekivani tijek bolesti i utvrditi izbor liječenja.

Faze raka prostate su kategorizirane na sljedeći način:

    * Faza I (ili A): rak se ne može detektirati digitorektalnim pregledom, a nema dokaza da se proširio izvan prostate. Ovakav nalaz slučajno se nađe nakon operacije povećane prostate.


    * Faza II (ili B): Tumor je veći  nego u fazi I i može se napipati kod digitorektalnog pregleda.  Nema dokaza da se rak proširio izvan prostate. Ovakav nalaz obično se utvrdi biopsijom prostate kad muškaraca s povišenom razinom PSA.


    * Faza III (ili C): rak je probio kapsulu prostate,


    * Faza IV (ili D): rak se proširio na limfne čvorove ili druge organe.

Većina liječnika trenutno za stadijevanje raka prostate koriste TNM klasifikaciju iz 2002 g.  (T=tumor, N=čvor ili nodus, M=metastaze ili presadnice). Ova klasifikacija temelji se na kombinaciji tri kriterija: veličina i opseg primarnog tumora (T), zahvaćenost limfnih čvorova rakom (N ), te prisutnost ili odsutnost presadnica ili metastaza raka u udaljene organe (M ).


Evaluacija primarnog tumora ("T")

    * TX: primarni tumor nije detektirat.


    * T0: tumor se ne može dokazati.


    * T1: Tumor je prisutan, ali se ne može otkriti klinički ili slikovno.


          o T1a: Tumor je slučajno pronađen u manje od 5% tkiva prostate nakon resekcije iz drugih razloga.


          o T1b: Tumor je slučajno pronađen u više od 5% tkiva resecirane prostate.


          o T1c: tumor je nađen biopsijom širokom iglom koja je učinjena zbog povišene razine PSA u serumu.


    * T2: Tumor se može napipati digitorektalnim pregledom, ali se nije proširio izvan prostate.


          o T2a: Tumor se nalazi u polovici ili manje od polovice jednog od dva režna prostate.


          o T2b: Tumor se nalazi u više od polovice jednog režnja prostate.


          o T2c: Tumor se nalazi u oba režnja prostate.


    * T3: Tumor se proširio kroz kapsulu prostate (ako je u kapsuli prostate, to je još uvijek T2).


          o T3a: Tumor se proširio kroz kapsulu na jednoj ili na obje strane.


          o T3b: tumor je zahvatio jedan ili oba sjemena mjehurića.


    * T4: tumor se proširo na  druge obližnje strukture.

Treba naglasiti da oznaka "T2c" podrazumijeva tumor koji je pipljiv u oba režnja prostate. Tumori koji se utvrde biopsijom u oba režnja prostate, ali koji nisu opipljivi bilateralno ne smiju se kategorizirati kao T2c.

Procjena regionalnih limfnih čvorova ("N")

    * NX: regionalni limfni čvorovi nisu procjenjeni.


    * N0: Regionalni limfni čvorovi nisu zahvaćeni tumorom.


    * N1: Regionalne limfni čvorovi su zahvaćeni tumorom.

Procjena udaljenih metastaza ("M")

    * MX: Udaljene metaszae nisu procjenjene.


    * M0: Nema udaljenih metastaza.


    * M1: Udaljene metastaze su prisutne.


          o M1a: Rak prostate se proširio i na limfne čvorove izvan regionalnih.


          o M1b: Rak se proširio na kosti.


          o M1c: Rak se proširio na druge organe (bez obzira na zahvaćenost kostiju).

 

 

Koje su mogućnosti liječenja raka prostate?

Odluka o liječenju može biti teška, dijelom zato što su mogućnosti  liječenja danas daleko bolje nego prije 10 godina, ali i zato što nisu dostatno  pouzdani podaci na kojima se temeljiti odluka. Prema tome, znanstveno kontrolirane, prospektivne studije još uvijek su potrebne za usporedbu prednosti i rizika raznih tretmana.

Kod donošenja odluke o načinu liječenja svakog pojedinog pacijenta, liječnici kategoriziraju karcinom prostate kao organ-ograničenu  bolest (rak lokaliziran u prostati), lokalno uznapredovalu bolest (veliki tumor prostate ili onaj koji se proširio samo lokalno) ili metastatsku bolest (rak se proširio jako na susjedne organe ili je dao presadnice na udaljene organe). Mogućnosti za liječenje organ-ograničenog raka prostate ili lokalno uznapredovalog raka prostate obično uključuju operaciju, zračenje, hormonsku terapija, krioterapiju, kombinacije nekih od tih tretmana, ili  čekanje. Lijek za izlječenje od metastatskog karcinoma prostate, nažalost, još nije poznat. Metode liječenja metastatskog karcinoma prostate, koji uključuju hormonsku terapiju i kemoterapiju, samo su palijativna mjera. Po definiciji, ciljevi palijativne terapije su, u najboljem slučaju, usporiti rast tumora i ublažiti simptome.

Što je kirurško liječenje raka prostate?

Kirurško liječenje raka prostate podrazumijeva radikalnu prostatektomiju, što je uklanjanje cijele prostate. Osim cijele prostate uklanjaju se sjemeni mjehurići i ampula od „vas deferens“, a mjehur se spaja s uretrom kako bi se omogućilo slobodno mokrenje.

Radikalna prostatektomija je najčešći način liječenja organ-ograničenog ili lokaliziranog raka prostate u SAD-u. Ova operacija se trenutno izvodi u oko 36% bolesnika s organ-ograničenim (lokaliziranim) rakom prostate. American Cancer Society procjenjuje da je u 90% slučajeva moguće izlječenje kada je bolest ograničena na prostatu i kada se ukloni cijela žlijezda. Potencijalne komplikacije radikalne prostatektomije uključuju rizik od anestezije, lokalno krvarenje, impotenciju (gubitak spolne funkcije) u 30% -70% bolesnika, i inkontinenciju (gubitak kontrole mokrenja) u 3% -10% bolesnika.

Ipak, učinjen je veliki napredak u smislu smanjivanja učestalosti komplikacija radikalne prostatektomije. Ove napredak je ostvaren uglavnom kroz poboljšanje anestezije i kirurške tehnike. Poboljšane kirurške tehnike, pak, proizlaze iz boljeg razumijevanja ključnih anatomskih struktura i fizioloških procesa ključnih za  seksualnu potenciju i kontrolu mokrenja, odnosno zadržavanja mokraće. Naime, uvođenje tehnike „poštede živca“ kod prostatektomije doprinijelo je smanjenju učestalosti impotencije i inkontinencije. Od svih  muškaraca kod kojih je primjenjena ova tehnika, 98% su kontinentni, a 60% ih je u mogućnosti da imaju erekciju.

Radikalna prostatektomija može  se obavljati kao otvorena operacija, laparoskopska operacija ili kao robotska kirurgija (radikalna prostatektomija uz pomoć robota). Trenutno, gotovo 70% radikalnih prostatektomija u SAD-u se izvodi pomoću „Da Vinci“ robotskog sustava. Kod robotske operacije, kroz pet malih rezova  na trbuhu kirurg umeće cjevaste instrumenate, uključujući i malu kameru. Na takav način stvara se uvećani trodimenzionalni prikaz kirurškog područja. Instrumenti su priključeni na mehanički uređaj, a kirurg sjedi na konzoli i kroz instrumente gledanja navodi uređaje koji obavljaju operaciju. Dosadašnja istraživanja su pokazala da tradicionalna otvorena prostatektomija i robotska prostatektomija imaju slične rezultate u pogledu preživljenja bez znakova tumorske bolesti, mokraćne inkontinencije i seksualne funkcije. Međutim, u smislu gubitka krvi tijekom operacije, a i boli i oporavka nakon zahvata, pokazalo se da robotska kirurgija ima značajnu prednost.

Ako se nakon tretmana dogodi, impotencija se može liječiti sildenafil (Viagra) tabletama, injekcijama lijekova kao što su alprostadil (Caverject) u penis, različitim uređajim kako bi se napumpao i ukrutio penis, ili protezom penisa (umjetni penis ). Inkontinencija nakon liječenja često se poboljšava s vremenom, uz pomoć posebnih vježbi, te lijekovima za poboljšanje kontrole mokrenja. Ponekad, međutim, inkontinencija zahtijeva implantaciju umjetnog sfinktera oko uretre. Umjetni sfinkter se sastoji od mišića ili drugih materijala i dizajniran je za kontrolu protoka urina kroz mokraćnu cijev.

Transuretralna resekcija prostate (TURP) uključuje uklanjanje dijela prostate putem  instrumenta umetnutih kroz uretru. TURP se koristi kao alternativna operacijska tehnika u bolesnika s velikom bolest ili u onih koji nisu sposobni podnijeti radikalnu prostatektomiju, a  za uklanjanje tkiva koje blokira protok urina. (Slika 3)

 

Slika 3- Transuretralna resekcija prostate (TURP).

 

Što je zračenje raka prostate?

Cilj radioterapije je oštećenje stanice raka i zaustavljanje njihovog rasta ili ubijanje stanica raka. To je moguće zato što se stanice raka brzo dijele i uslijed toga su osjetljivije na zračenje nego susjedne zdrave, odnosno normalne stanice. Klinička ispitivanja su pokazala da je stopa 10-ogodišnjeg preživljenja nakon liječenja lokaliziranog raka prostate zračenjem usporediva s onom kod radikalne prostatektomije. Inkontinencija i impotencija mogu se  pojaviti kao komplikacija zračenja, kao i kod operacije, iako možda rjeđe nego kod operacije. Više podataka je, međutim, potrebno za procjenu rizika i koristi od zračenja nakon 10 godina, pogotovo jer se nakon zračenja može pojaviti kasno recidiviranje raka prostate.


Odabir između zračenja i operacije za liječenje na prostatu ograničenog raka prostate uključuje razmatranje sklonosti pacijenta, dob i koegzistiranje drugih bolesti koje mogu utjecati na mogućnost podnošenja operacije, kao i opseg proširenosti raka. Oko 30% bolesnika s organ-ograničenim rakom prostate tretira sa zračenjem. Ponekad onkolozi kombiniraju zračenje s operacijom ili hormonskom terapijom u nastojanju da poboljšaju dugoročni rezultat liječenja raka prostate.

Radioterapija se može primjeniti kao vanjski snop zračenja tijekom šest ili sedam tjedana ili kao implantat radioaktivnih zrnaca (brahiterapija) izravno u prostatu. Kod zračenja vanjskim snopom, visokoenergetske X-zrake usmjeravaju se na tumor i prostor koji ga neposredno okružuje. Kod brahiterapije, radioaktivna zrnca su kroz igle umetnuta u prostatu pod vodstvom transrektalnog ultrazvuka. „Brahi“ na grčkom jezik uznači „kratak“. Pojam brahiterapija stoga se odnosi na liječenje (zračenjem) izravno u tumor ili na kratkoj udaljenosti od raka. Teorijska prednost brahiterapije nad vanjskim snopom zračenja je da isporučuje energiju zračenja izravno u tkivo prostate što bi trebalo minimalizirati oštećenje okolnog tkiva i organa.

Potencijalni nedostaci zračenja su prolazno oticanje prostate koje može uzrokovati opstrukciju protoka urina i povećanje simptoma koji su možda već prisutni zbog povećane prostate. Nuspojave vanjskog snopa zračenja uključuju i oštećenje kože u području gdje snop zračenja prolazi kroz kožu. I jedan i drugi oblik zračenja mogu uzrokovati jaki umor, proljev, i učestalo mokrenje. Ovi učinci su gotovo uvijek privremeni. Međutim, postoji zabrinutost zbog dugoročnih učinaka zračenja. Iako još nema posve sigurnih dokaza, neke studije su pokazale da postoje veći izgledi za razvoj raka mjehura ili rektuma mnogo godina nakon zračenja raka prostate. Iako se operacija može obaviti i u slučaju kad se zračenjem ne može izliječiti rak prostate („salvage“ radikalna prostatektomija ili prostatektomija spašavanja), takav zahvat je opterećen  s više kirurških komplikacija koje uključuju impotenciju i inkontinenciju.

Što je medikamentozno liječenje raka prostate?

Muški (androgeni) hormon zove se testosteron. Ona stimulira rast stanica raka prostate.  Ideja svih hormonskih tretmana (medikamentoznih i kirurških) je smanjiti utjecaj testosterona na rast stanica raka prostate. Testosteron normalno proizvede testisi kao odgovor na stimulaciju hormonom koji se zove LH-RH. Ovaj hormon dolazi iz kontrolne žlijezde u mozgu koja se zove hipofiza i putuje krvotokom u  testise te ih stimulira na proizvodnju i otpuštanje testosterona.

Hormonalni tretman koji se zove androgena deprivacije (lišavnje prostate testosterona), može se provesti kirurški ili lijekovima. Kirurški tretman uključuje uklanjanje testisa, izvora testosterona,  operacijom koja se zove  orhiectomija ili kastracija. Medikamentozno liječenje uključuje primjenu jednog ili dvije vrste lijekova. Jedan tip lijekova nazivaju se  LH-RH agonisti. Oni rade po principu natjecanja s vlastitim tijelesnim LH-RH. Ovi lijekovi inhibiraju vremensko oslobađanje LH-RH iz mozga. Druga vrsta lijekova nazivaju se anti-androgeni, što znači da ti lijekovi djeluju protiv muškog hormona. To jest, oni blokiraju učinak testosterona na stanice prostate.

Danas većina muškaraca bira medikamentozno liječenje, prije svega zato što kirurška kastracije  dovodi do neugodnih kozmetičkih i psihičkih posljedica. Međutim, učinkovitost i nuspojave medicinskih hormonskih tretmana u odnosu na kirurško kastriranje su vrlo slični.. Neki tumori prostate, međutim, ne reagiraju na ovaj oblik liječenja. Ovakvi tumori se nazivaju  androgen-neovisni karcinomi prostate. Glavne nuspojave svih tih hormonskih tretmana (to jest, nuspojave androgene deprivacije) su povećane grudi (ginekomastija), koje su često otečene, napadaji vrućine i nemoć.

LH-RH agonisti, leuprolid (Lupron) ili goserelin (Zoladex), daju se u liječničkoj ordinaciji kao mjesečne injekcije. Anti-androgeni lijekovi, flutamid (Eulexin) ili bicalutamide (Casodex), uzimaju se kao kapsule koje se koriste najčešće u kombinaciji s LH-RH agonistima. LH-RH agonisti su često učinkoviti i sami. Anti-androgeni lijekovi se dodaju, međutim, ako rak napreduje unatoč korištenju LH-RH agonista. Hormonska terapija može imati  učinka i u kombinaciji sa zračenjem. Trenutni dokazi upućuju na to da hormonska terapija povećava terapeutski učinak zračenja.

Općenito, medikamentozno liječenje je rezervirano za pojedince koji  imaju uznapredovali rak prostate s lokalnim širenjem ili metastazama. Ponekad i muškarci s organ-ograničenim (lokaliziranim) rakom prostate budu liječeni hormonskom terapijom, jer zbog drugih ozbiljnih zdravstvenih problema ili jednostavno zato što ne žele ne budu podvrgnuti kirurškom liječenju ili zračenju.  Hormonsko liječenje se provodi u manje od 10% muškaraca s organ-ograničenim (lokaliziranim) rakom prostate. Namjera hormonske terapija obično je palijativna. To znači da je cilj terapije samo kontrola raka, a ne izlječenje.

 

Što je krioterapija raka prostate?

Krioterapija je jedan od novijih tretmana koji se primjenjuje u ranoj fazi raka prostate. Ovaj tretman ubija stanice raka smrzavanjem. Smrzavanje se postiže umetanjem tekućine koja ima efekt smrzavanja (na primjer, tekući dušik ili argon) preko igle direktno u prostatu. Postupak se provodi pod kontrolom ultrazvučne slike. Zapravo, krioterapija nije nova tehnika. To je modifikacija postupka koji je pokušavan i ranije, ali su stope komplikacija bile neprihvatljivo visoke. Krioterapija je npr. korištena u 1960-im godinama  za  liječenje želučanih čireva ili ulkusa. Međutim, prestalo se s njezinom promjenom zbog teških oštećenja sluznice želuca.

Trenutno, krioterapija se preporučuje za bolesnike s lokalno uznapredovalim rakom prostate koji , iz bilo kojeg razloga, nisu kandidati za indicirane oblike liječenja. Krioterapija se i dalje proučava kako bi se utvrdilo koji drugi bolesnici mogu imati koristi od ovog tretmana. U tijeku su studije koje trebaju pokazati koliko je krioterapija učinkovita u liječenju organ-ograničenog (lokaliziranog) raka prostate. Učinkovitost krioterapije u uklanjanju raka prostate, međutim, još uvijek nije dokazana. Ponekad se smrzavanjem ne ubiju sve stanice raka. Osim toga, potencijalne nuspojave ovog liječenja uključuju oštećenja uretre i mjehura. To može uzrokovati oštećenje i opstrukciju uretre, stvaranje fistula kroz koje curi mokraća (fistula je inače nenormalni komunikacijski „tunel“ između organa i dijelova tijela koji inače nisu u neposrednoj komunikaciji)  ili može uzrokovati ozbiljne infekcije.

Što je HIFU kod raka prostate?

HIFU, visoko intenzitetni fokusirani ultrazvuk, prvotno je razvijen za liječenje benigne hiperplazije prostate (BPH), a sada se koristi i kao postupak za ubijanje stanica raka prostate. Ovaj postupak koristi transrektalni ultrazvuk koji je usmjeren na mali prostor pri čemu se stvara intenzivna toplina od 80-100°C, što je smrtonosno za tkivo karcinoma prostate. Međutim, do sada objavljena kliničkih iskustava s HIFU kod raka prostate su ograničena. Stoga ovaj postupak FDA u Sjedinjenim Američkim Državama još nije odobrila.

Što je kemoterapija raka prostate?

Kemoterapeutici su antitumorski lijekovi. Koriste se za liječenje uznapredovalog hormon-otpornog raka prostate kao palijativna terapija (za ublažavanje simptoma). Kemoterapija se obično ne koristi kod organ-ograničenog ili lokalno uznapredovalog raka prostate, jer je u tim slučajevima liječenje moguće i drugim metodama. Trenutno, kemoterapija se koristi samo kod metastatskih karcinoma prostate koji nisu odgovorili na prethodne tretmane.

Nekoliko kemoterapeutika se koristi za liječenje metastatskog raka prostate. Jedan od takvih je estramustin (Emcyt). Drugi zastupnik zove se mitoxantron (Novantrone) koji je pokazao učinkovitost u kombinaciji s prednizonom za ublažavanje androgen-neovisnih karcinoma prostate. Novija generacija kemoterapeutika kao što je docetaxel (Taxotere) pokazao je dobre rezultate u pogledu produljenja preživljavanja nekih pacijenata s velikim karcinomom prostate.
Češće nuspojave kemoterapije uključuju slabost, mučninu, gubitak kose i supresiju koštane srži. Supresija koštane srži, pak, može smanjiti broj crvenih krvnih stanica (uzrok anemije), bijelih krvnih stanice (što dovodi do veće sklonosti infekcijama) i trombocita (što povećava sklonost krvarenju).

Koje su razlike između hormonske terapije i kemoterapije?

Hormonska terapija je temeljna metoda liječenja simptomatskog, uznapredovalog raka prostate. Velika većina karcinoma prostate, osobito u početku, ovise o testosteronu (muški hormon kojeg stvaraju testisi) koji potiče njihov rast i širenje. Cilj medikamentoznog liječenja je smanjiti produkciju i djelovanje testosterona na stanice raka  i tako usporiti napredovanje bolesti. U tu svrhu koriste se sljedeći postupci i lijekovi:

      Orhiektomija je kirurško uklanjanje testisa. LHRH agonisti, kao što su leuprolid (Lupron, Viadur, Eligard), goserelin (Zoladex) ili buserelin (Suprefact) zaustavljaju proizvodnju testosterona u testisima i izazvaju stanje "medicinske kastracije" ( kastracija bez operacije). Ova metoda je za većinu muškaraca oboljelih od raka prostate prihvatljivija od kirurške kastracije.

      Antiandrogeni, kao što su flutamid (Eulexin) ili bikalutamid (Casodex), blokiraju djelovanje testosterona na stanice raka prostate i druge dijelove tijela. Svi navedeni lijekovi dovode do simptomatskog olakšanja u oko 80% bolesnika. Poboljšanje je često dramatično.

      Nuspojave ovih lijekova se razlikuju. Orhiektomija i LHRH agonisti mogu uzrokovati impotenciju, valove vrućine i gubitak seksualne želje. Antiandrogeni mogu izazvati mučninu, povraćanje, proljev i povećanje grudi. Svako od ovih terapijskih postupaka i lijekova može oslabiti kosti i dovesti do osteoporoze i prijeloma kostiju.

Ostala sredstva koja mogu biti od pomoći su: progestini, kao što su megestrol acetat koji se uzima svakodnevno na usta i drugi lijekovi koji inhibiraju proizvodnju androgena kao aminoglutetimid (Cytadren) ili ketokonazol (Nizoral, Extina, Xolegel, Kuric). Ovi lijekovi su učinkoviti, ali se ponekad teško toleriraju. Kortikosteroidi se često daju simultano.

Za razliku od hormonske terapije, kemoterapija dovodi do olakšanja u samo 20% -25% od simptomatskih bolesnika s karcinomom prostate. Od kemoterapeutika koriste se estramustin, cisplatin, 5-FU, vinorelbin i mitoxantron. Međutim, docetaxel (Taxotere) je postao lijek izbora u liječenju hormon-rezistetnog raka prostate ( karcinom prostate koji ne reagira na hormonsku terapiju).

Kada koristiti hormonsku terapiju, a kada kemoterapiju ovisi o prirodi raka prostate. Ako je rak prostate hormon-osjetljiv, hormonska terapija je terapija izbora. Kada rak prostate postane otporan na hormonsku terapiju, jedina potencijalno učinkovita  terapija je kemoterapija. Kemoterapija se, dakle, koristi uglavnom kod uznapredovalog raka prostate kada zakaže hormonska terapija. Kad rak prostate postane rezistentan na hormonsku terapiju znači da je postao agresivniji, tako da je prognoza bolesti značajno lošija.


Ostali čimbenici koje treba uzeti u obzir u odabiru tretmana uključuju dob, opće zdravlje, sklonost pojedinca te Gleason skor i stadij raka. Rezultati PSA testa ponekad, također, mogu  pomoći pri izboru terapije. Na primjer, granična vrijednost PSA (4-10) kod dokazanog raka prostate sugerira da je rak ograničen na žlijezdu. Ako i drugi nalazi ukazuju na organ-ograničeni tumor, terapija izbora je operativni zahvat  ili eventualno zračenje. Nasuprot tome, vrlo visoke vrijednosti PSA (na primjer, više od 30 ili 40) ukazuju na vrlo visoku vjerojatnost metastaza. Ako se metastaze potvrde, mogućnosti liječenja će biti ograničene na hormonalnu terapiju ili kemoterapiju.

PSA testove također povremeno treba kontrolirati nakon tretmana kako bi se procijenio rezultat liječenja. Na primjer, povećanje PSA sugerira rast ili širenje raka, unatoč liječenju. Nasuprot tome, smanjenje PSA ukazuje na poboljšanje. Nemjerljive ili vrlo niske vrijednosti PSA (PSA manji od 0,05 ili 0,1 ng / ml) mogu ukazivati ​​na potpunu kontrolu ili izliječenje od raka prostate.

 

Koji se biljni preparati ili druge alternativne medote koriste kod raka prostate?

Alternativna medicina, tzv integrativna ili komplementarna medicina, uključuje neke ne-tradicionalne tretmane kao bilje, dijetetske dodatke i akupunkturu. Glavni problem s većinom biljnih pripravaka jest da njihov sastav nije standardiziran. Osim toga, način na koji biljni preparati djeluju i njihove dugoročne nuspojave obično nisu poznati. Trenutno nema dokaza da ti lijekovi imaju bilo kakve terapeutske koristi kod karcinoma prostate koji su postali otporni na konvencionalne tretmane.

Što je aktivan nadzor raka prostate?

Aktivni nadzor znači da se pacijent samo prati i pri tome ničim ne liječi. Takav bolesnik obično ima manje agresivan rak, male veličine, organ-ograničen tumora i bez simptoma. Ovakav pristup temelji se na pretpostavci da je većina ranih karcinoma prostate sporo rastućih  i ostat će ograničeni na prostatu jako puno vremena. To znači da je u odabranih bolesnika moguće odgoditi konačni tretman za mnogo godina ili ga potpuno izbjeći te tako izbjeći i nuspojave povezane s liječenjem kao što su operacija ili zračenje. Važno je, međutim, da iako aktivni nadzor ne uključuje stvarno liječenje, bolesnika i dalje treba strogo i često kontrolirati i nadzirati. Follow-up ili praćenje uključuje česte posjete liječniku, možda svaka tri mjeseca do šest mjeseci. Posjeta uključuje ​​pitanja o novim ili pogoršanju već prisutnih simptoma, digito-rektalni pregled radi procjene stanja u prostati. Osim toga, rade se krvni testovi radi procjene vrijednosti PSA i slikovne metode pregleda radi procjene proširenosti bolesti u ostatku tijela. Većina stručnjaka također preporučuje obavljanje konfirmacijske biopsije prostate  kako bi se potvrdilo da se doista radi o malom volumenu raka. Kontrolna biopsija prostate potrebna je svake godine kako bi se na vrijeme otkrilo povećanje volumena raka i Gleason stupanj raka. Kao što je ranije spomenuto, Gleason skor je mjera agresivnosti tumora i povećanje ove vrijednosti može ukazati na potrebu liječenja raka drugim sredstvima. Ako dobiveni anamnestički podaci i nalazi učinjenih pretraga ukažu na  povećanje raka, aktivni nadzor se prekida. Započinje se aktivno liječenje, najčešće radioterapijom ili kirurški.

Aktivni nadzor se razlikuje od opservacije. Opservacija znači praćenje bolesnika bez ispitivanja ili biopsije, te ih se liječi tek kada se pojave simptomi. Ovakav pristup rezerviran je za ljude koji imaju očekivano trajanje života 10 godina ili manje. Stoga, opservacija čini se da ima smisla za organ-ograničeni (lokalizirani) karcinom prostate u muškaraca koji su starije životne dobi. Osim toga, opservacija je  često najprikladniji izbor u ljudi koji su oboljeli od drugih ozbiljnih bolesti, kao što su srčani ili plućni bolesnici, osobe sa slabo kontroliranim visokim krvnim tlakom, dijabetičari, oboljeli od  AIDS-a ili drugih oblika raka.

Aktivni nadzor i opservacija kod raka prostate, međutim, ostaju kontroverzni. Neki medicinski stručnjaci tvrde da to nije dobar izbor. Oni ističu da će se malo liječnika koji se bave drugim vrstama raka odlučiti za takav pristup i čekati hoće li se bolest proširiti. Osim toga, liječenje bolesti koja se proširila po tijelu je manje učinkovito nego liječenje ranog raka prostate. Nadalje, ne postoje standardizirani protokoli po kojima bi se vršio odabir pacijenata za aktivan nadzor. Različite institucije imaju svoje vlastite različite smjernice. Daljnja istraživanja u tom smislu su u tijeku i nadamo se skorom pojavljivanju u literaturi.

 

Može li se rak prostate spriječiti?

Nema posebne mjere za koju se zna da može pouzdano spriječi razvoj raka prostate. Trenutno možemo samo ranim dijagnosticiranjem rano otkriti rak prostate, spriječiti njegovo širenje izvan prostate i zatim pokušati izliječiti bolest. Rana dijagnoza može se postići probirom ljudi koji su visokorizični za rak prostate i to mjerenjem vrijednosti PSA u serumu i digito-rektalnim pregledom. Svrha probira ili „screeninga“ je otkriti rano, maleni, ili čak mikroskopski vidljivi rak koji je ograničen na prostatu. Rano liječenje malignih bolesti može zaustaviti rast, sprječiti širenje, a možda i izliječiti rak.

Na temelju nekih istraživanja u životinja i ljudi, određene prehrambene mjere čini se da mogu spriječiti napredovanje raka prostate. Na primjer, prehrana s niskim udjelom masnoća, posebno izbjegavanje crvenog mesa, mogla bi usporiti rast tumora prostate iako način na koji se to događa još nije poznat. Sojini proizvodi, koji djeluju po principu smanjenja količine testosterona u krvi, također mogu spriječiti rast tumora prostate. Konačno, neke studije pokazuju da proizvodi od rajčica (likopeni), mineral selen i vitamin E mogu usporiti rast tumora prostate, iako način na koji djeluju, također, nije poznat.

Nedavna  istraživanja su pokazala da neki lijekovi (finasterid [propecia] i dutasteride [avodart]) smanjenju šanse za dobivanje raka prostate kada se uzimaju duže vrijeme. Ovi lijekovi se trenutno koriste za smanjenje veličine prostate i olakšavanje simptoma povezanih s benignim povećanjem prostate. U budućnosti bi mogli imati ulogu za smanjivanje šanse za razvoj raka prostate kod muškaraca koji su pod visokim rizikom za tu bolest.

Što će biti u budućnosti terapija raka prostate?

Liječenje organ-ograničenog raka prostate do sada je uključivalo operaciju, zračenje ili krioterapiju. Kod terapije uznapredovalog raka prostate cilj je što bolja kontrola bolesti u što dužem vremenu pri čemu se koristi hormonska terapija ili kemoterapija. Ranija dijagnoza i poboljšanje tehnika liječenja u posljednjih nekoliko godina svakako su doveli do boljih rezultata.

Ključ za liječenje raka prostate, međutim, u konačnici će biti u boljem razumijevanja genetske osnove ove bolesti. Geni, kemijski spojevi koji se nalaze na kromosomima, određuju osobine pojedinca. Znanstvena istraživanja su usmjerena na identificiranje i izolaciju gena ili skupine gena koji su  odgovorni za rak prostate. Znanstvenici će u konačnici pokušati blokirati ili promijeniti zahvaćenih gene  kako bi se spriječila bolest ili izmijenio tijek bolesti.

Nedavno je FDA odobrila cjepivo protiv raka prostate koje se zove sipuleucel-T (Provenge), a namjenjeno je bolesnicima u poodmakloj fazi raka prostate. Iako su klinička iskustva s ovim cjepivom ograničena, pokazalo se da dolazi do poboljšanja preživljenja u bolesnika s rakom koji je  postao otporan na hormone. Ovaj tretman uključuje uzimanje bolesnikovih vlastitih bijelih krvnih stanica i uz pomoć lijeka ih se trenira da aktivnije napadaju stanice raka. Nakon toga ih se vraća natrag u bolesnikov organizam. Na ovakav način ništavaju se  stanice raka dok zdrave stanice ostaju neozlijeđene.

Drugo područje istraživanja je pokušaj uvođenja poštedne terapije raka prostate po uzoru na liječenje raka dojke koji često uključuje samo "lumpektomiju" ( uklanjanje samo tumora, bez uklanjanja cijelog organa) kao temeljni oblik liječenje. To uključuje liječenje samo onog dijela prostate koji je zahvaćen rakom. Pri tome se koriste metode kao što su krioterapija (smrzavanje), HIFU (grijanje) i brahiterapija (implantacija radioaktivnih sitnih kuglica). Poštedna terapija je još uvijek u povojima, a njezina uloga je nejasna zbog neriješenih problema vezanih uz nedostatak odgovarajuće metode za potpunu procjenu mjesta unutar prostate koja su zahvaćena rakom.


Tu su i nastojanja da se otkriju i u kliničku praksu uvedu bolje metode prikaza prostate i otkrivanja raka u njoj kao i širenja u ostatak tijela. Novije tehnike kao što su MRS ( magnetska rezonancija sa spektroskopijom), PET ( pozitronska emisijska tomografija ) i neke molekulske slikovne ili „imaging“  tehnike obećavajuće su u tom pogledu.

 


O rak prostate ukratko:

• Rak prostate je drugi vodeći uzrok smrti od raka kod muškaraca.
• Iako su uzroci raka prostate još uvijek nepoznati, neki čimbenici rizika, kao što su poodmakla dob ii obiteljska povijest raka prostate, jasno su povezani s rakom prostate.
• Na rak prostate često se posumnja zbog abnormalnih vrijednosti PSA u krvi ili tvrde kvržice koja se pipa u prostati tijekom rutinskog digito-rektalnog pregleda.
• Preciznija mjerenja PSA u serumu, uključujući i PSA omjer, dobno-specifične vrijednosti PSA, PSA brzine ili nagiba poboljšavaju točnost testa.
• Ako je jedan od testova nenormalan, treba posumnjati na rak prostate i učiniti biopsiju prostate.
• Dijagnoza raka prostate je potvrđena kada se u tkivu dobivenom biopsijom pod mikroskopom nađu stanice raka prostate. 
• U nekih muškaraca, rak prostate je opasno po život, dok u mnogih drugih može postojati dugi niz godina bez stvaranja zdravstvenih problema.
• Izbor liječenja raka prostate ovisi o veličini, agresivnosti i proširenosti tumora, kao i dobi, općem zdravlju i sklonosti pacijenta.
• Terapijske metode za liječenje raka prostate uključuju operaciju, zračenje, hormonsku terapiju, krioterapiju, kemoterapiju, kombinacije ovih metoda te opservaciju i aktivni nadzor.
• U tijeku su istraživanja kojima se treba identificirati gen ili geni koji su odgovorni za nastanak raka prostate.

 
Hrvatska liga protiv raka
 
Ilica 197, 10000 Zagreb, Hrvatska
Email: info@hlpr.hr
Tel: + 385 1 3775-572
Fax: + 385 1 3775-568
Molimo da Vaše cijenjene donacije i novčane priloge umjesto vijenca uplatite na:

Hrvatska liga protiv raka
Zagreb, Ilica 197
OIB: 78350077391
IBAN: HR15 2340 0091 1000 10320
SWIFT (BIC) PBZGHR2X
GDJE SE NALAZIMO
HLPR - LOKACIJA
Pomoć u prevenciji i liječenju raka