http://hlpr.hr/rak/ en hrvoje@wmd.hr Copyright 2011 2011-06-09T11:58:23+00:00 http://hlpr.hr/rak/vijest/rak-vrata-maternice http://hlpr.hr/rak/vijest/rak-vrata-maternice#When:12:57:22Z Rak vrata maternice najčešći je zloćudni tumor ženskih spolnih organa, koji se na ljestvici učestalosti malignih bolesti u žena nalazi odmah iza vodećeg raka dojke. U Hrvatskoj od toga, zasigurno jednog od najpreventabilinijih sijela raka svake godine obolijeva više od 300 žena godišnje, a umre ih, na žalost, 100. Unatoč razmjerno jednostavnoj, jeftinoj i pouzdanoj dijagnostici toga raka te suvremenim spoznajama o načinu njegova nastanka i razmjerno sporog rasta i širenja, još uvijek ne možemo biti zadovoljni s dosegnutom razinom znanja, posebice u mladih ljudi, o načinima prevencije i mogućnostima ranog otkrivanja. Ova se bolest otkrivala u uznapredovalom i neizlječivom stadiju sve dok u svijetu 40-ih godina prošloga stoljeća nije prihvaćena citodijagnostika, koja je omogućila smanjenje pobola i smrtnosti žena uz očuvanje kvalitete života.   Što je Papa-test?   Otkrivanje raka vrata maternice moguće je mikroskopskom citološkom pretragom (analizom stanica koje se uzimaju tijekom ginekološkog pregleda i razmazuju na stakalcu).Tim je otkrićem (1924. g.) G. N. Papanicolau, podrijetlom Grk, spasio milijune života žena diljem svijeta, čime je zadužio čovječanstvo, a analiza je, po njemu, popularno nazvana ‘PAPA’ test ili ‘PAP’ test. Citološkom analizom rak se može otkriti u početnom, asimptomatskom stadiju ili čak u predstadiju koji ginekolog ne može vidjeti prostim okom. Istodobno se u Papa-testu mogu prepoznati brojni uzročnici spolno prenosivih bolesti - SPB (njih same ili karakteristične promjene koje uzrokuju na stanicama), kojih je liječenje sastavni dio sprječavanja razvoja raka vrata maternice.   Što je glavni uzročnik raka vrata maternice? Danas sa sigurnošću znamo da je jedan od glavnih uzročnika u nastanka raka vrata maternice dugotrajna kronična (neliječena) upala rodnice i vrata maternice prouzročena humanim papiloma virusom (HPV) koji se prenosi spolnim putem. Poznato je više od 150 tipova HPV-a, a njih 15 uzrokuje rak vrata maternice, dakle imaju onkogeni potencijal. U našoj sredini najčešći i najopasniji je su tipovi 16 i 18 i nazivamo ih virusima visokog rizika, dočim primjerice HPV tipovi 6 i 11 nemaju onkogeni potencijal, ali zato uzrokuje nastanak neugodnih šiljastih bradavica (condylomata acuminata) na ženskom i muškom spolnom sustavu.   Tko najčešće obolijeva od raka vrata maternice? Prosječna životna dob žena u kojih nastaju maligne i premaligne bolesti vrata maternice danas je niža nego prije nekoliko desetljeća, zbog utjecaja¸ čimbenika njihova razvoja. Najvažniji rizični čimbenici za nastanak raka vrata maternice su spolno prenosive infekcije s onkogenim HPV-om, rani početak spolnog života (prije 18. godine), mijenjanje spolnih partnera i pušenje cigareta.   Načini prevencije raka vrata maternice U borbi protiv raka vrata maternice razlikujemo primarnu i sekundarnu prevenciju. Postupci primarne prevencije obuhvaćaju mjere zaštite od svih rizičnih čimbenika koji dovode do nastanka raka vrata maternice. Pritom na prvome mjestu podrazumijevamo zaštitu od glavnog uzročnika u nastanku raka vrata maternice - to su onkogeni HPV-i koji se prenose spolnim putem. Stoga je potrebno znati da su odgovorno spolno ponašanje, posebice adolescenata, te primjerena zaštita tijekom spolnog odnosa (prezervativ) najbitniji u prevenciji toga zloćudnoga sijela bolesti. Odnedavna je u svijetu i u nas registrirano četverovalentno cjepivo protiv HPV-a tip 6,11,16 i 18 (Gardasil) za sprječavanje papiloma virusne infekcije ne samo vrata maternice već i stidnice i rodnice, potom teške displazije raka vrata maternice (CIN2/3), teških displazijskih lezija na stidnici (VIN 2/3) te nastanka anogenitalnih bradavica (condylomata acuminata). Indikacija za cijepljenje temelji se na dokazanoj zaštitnoj učinkovitosti cjepiva protiv HPV tipova 6,11,16 i 18 u ženskoj populaciji u dobi između 9. i 26. godine. Isto tako odnedavno je registrirano i dvovalentno cjepivo protiv HPV-a tip 16 i 18 (Cervarix) trenutno indicirano za sprječavanje nastanka raka vrata maternice i prekanceroznih promjena vrata maternice težeg stupnja (CIN II/III). Cjepiva su najučinkovitija ako se primijene prije izlaganja infekciji HPV-om, odnosno prije nego što osobe postanu spolno aktivne. Cjepiva treba primijeniti intramuskularno u trima odvojenim dozama. Važno je istaknuti da žene cijepljene protiv HPV-a i dalje moraju redovito dolaziti na ginekološke preglede na kojima će se redovito uzimati Papa-test i primjenjivati potrebna dijagnostička obrada za otkrivanje raka vrata maternice i drugih tumora ostalih sijela ženskoga spolnoga sustava (jajnik, trup maternice, stidnica i rodnica).   Dijagnostika raka vrata maternice Sekundarnom prevencijom otkrivamo rak vrata maternice u ginekološkoj ordinaciji primjenom određenih dijagnostičkih metoda za otkrivanje raka vrata maternice. Želja svakog ginekologa je da žene redovito dolaze na ginekološke preglede jer će tada, ako se rak vrata maternice i pojavi, on biti otkriven u početnoj fazi bolesti pa je tada i uspjeh s gotovo potpunim izlječenjem najčešće zajamčen. Na žalost, i danas veliki postotak žena, pogotovo u seoskim sredinama uopće ne odlazi na ginekološke preglede, posebice u dobi nakon zadnje menstruacije (menopauze). Stoga je važno da se i u našoj zemlji otpočne provoditi organizirani probir žena s rakom vrata maternice pozivajući ih na ginekološke preglede prilikom koji će se uzimati Papa-test za otkrivanje ne samo raka vrata maternice već i njegovih predstadija. Ako se Papa-testom posumnja na rak vrata maternice, a te se promjene ne vide prostim okom, ili pak na rak vrata maternice koji se obično vidi prostim okom (inspekcija), tada je potrebno primijeniti i druge dijagnostičke metode kako bismo dokazali da je riječ o raku vrata maternice. Najčešće se primjenjuje kolposkopija (kolposkop je uređaj kojim se, pod povećanjem od 20-50 puta, promatra vrat maternice) te se potom sa sumnjivog mjesta uzima tkivo za patohistološku analizu uz istodobno uzimanje tkiva iz kanalića vrata maternice. Međutim i u ovom području medicine moguće su pogreške (u obliku lažno pozitivnih i lažno negativnih nalaza) bilo kojeg člana tima (ginekolog, citoskriner, citolog i patolog). Atipičan citološki nalaz smatra se lažno pozitivnim ako se patohistološkim nalazom ne potvrdi takva atipija. Opasniji je lažno negativan rezultat citološke pretrage, jer se može dogoditi da žena, u uvjerenju da je zdrava, ne dođe na sljedeći redoviti pregled (jedanput na godinu). Najčešći uzroci lažno negativnog citološkog nalaza mogu biti prečesto uzimanje uzoraka (u razmacima manjim od mjesec dana), netočno uzimanje i loše razmazivanje obriska, loša tehnička priprema te previd pri mikroskopskoj analizi. Smanjenje broja navedenih pogrešaka moguće je nadzorom kvalitete rada koji uključuje i trajnu izobrazbu ginekologa, citologa i patologa.   Sažetak Ako ste u ostvarivanju prava na izbor između bolesti i prerane smrti zbog raka vrata maternice i zdravlja, izlječenja i kvalitetnog života izabrali drugu mogućnost, vaši pravi prijatelji su spoznaje o mogućnostima zašite i cijepljenje protiv HPV-a, glavnog uzročnika raka vrata maternice i nakon toga odlasci na redovite ginekološke preglede.   Odlazak na cijepljenje može vam spasiti život! Roditelji trebaju poučiti svoje kćerke o načinima zaštite od raka vrata maternice i mogućnostima cijepljenja.   Papa-test. što je to? Citološka analiza obriska rodnice i vrata maternice uzetog bezbolno prigodom ginekološkog pregleda.   Zašto? Zbog ranog otkrivanja raka vrata maternice i njegovih predstadija te uzročnika spolno prenosivih bolesti koji se dovode u vezu s njegovim nastankom.   Kada? Prvi put na početku spolnog života, a najkasnije u 20. godini života. Učestalost daljnjih pregleda ovisi o nalazu 1. citološkog nalaza, vašoj dobi i financijskim mogućnostima zdravstva i pacijentice. Ako je citološki nalaz uredan, najprimjerenije su kontrole jedanput godišnje. Iskoristite svoje pravo na Papa-test za vrijeme liječenja u bilo kojem bolničkom odjelu (internom, kirurškom…) Skrbite o svojemu zdravlju i zapitajte ginekologa: Doktore, jeste li mi uzeli uzorke za Papa-test? Kontrolni ginekološki pregled s uzimanjem Papa-testa ne oduzima puno vremena i potpuno je bezbolan.   Nekoliko minuta može vam spasiti život!   autor: doc. dr. sc. Damir Eljuga, dr. med. 2011-11-17T12:57:22+00:00 http://hlpr.hr/rak/vijest/rak-debelog-crijeva http://hlpr.hr/rak/vijest/rak-debelog-crijeva#When:17:01:12Z Prema podacima Registra za rak Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, rak debelog crijeva drugi je najčešći oblik raka u muškaraca (iza raka pluća) i u žena (iza raka dojke). Od ukupnog broja dijagnosticiranih slučajeva raka u Hrvatskoj na ovu zloćudnu bolest otpada 15-16% slučajeva u muškaraca i 13-14% slučajeva u žena. O dramatičnom porastu novooboljelih i umrlih od raka debelog crijeva najbolje pokazuju podaci prikupljeni od postanka Hrvatske države do danas.   Usporedni pokazatelji pojavnosti i smrtnosti od raka debelog crijeva 1990. i 2008/9. godine INCIDENCIJA (pojavnost): 1990.g.- 1648; 34,5/100.000 2008.g.- 3074; 69,3/100.000 (1819 muškaraca i 1255 žena, porast 87%) MORTALITET (smrtnost): 1990.g.- 1049; 21,9/100.000 2009.g.- 1855; 41,0/100.000 (1052 muškaraca i 803 žena, porast 77%)   Rak debelog crijeva ili kolorektalni karcinom je inače jedan od najčešćih oblika zloćudnih oboljenja u svim razvijenim zemljama sa zabrinjavajućim trendom porasta učestalosti. Smatra se da će u razvijenim zemljama od raka debelog crijeva tijekom života oboljeti približno 4,6% muškaraca i 3,2% žena, a omjer incidencije i mortaliteta između muškaraca i žena iznosi 1,05:1. U Aziji i Africi ovaj oblik raka je značajno rjeđi što upućuja na činjenicu da stil života, prehrana i okoliš u razvijenim zemljama svijeta ne idu na ruku čovjeku, nego naprotiv, protiv njega i njegovog zdravlja.   Rizik od razvoja raka debelog crijeva znatno raste nakon 40. godine života, a 90% svih karcinoma otkrije se u osoba starijih od 50 godina. Svaka osoba starija od 50 godina nosi 5% rizika da će do 74. godine razviti rak debelog crijeva, odnosno 2,5% rizika da će umrijeti od raka debelog crijeva.   Upravo iz tih razloga pokrenut je Nacionalni program ranog otkrivanja raka debelog crijeva koji ima za cilj što ranije dijagnosticiranje. To bi u petogodišnjem razdoblju rezultiralo smanjivanjem smrtnosti od raka debelog crijeva za 15%. Programom je obuhvaćena ukupna populacija u dobi od 50 do 74 godine, a svi građani imaju jednaku mogućnost sudjelovanja u programu probira, što znači i oni socijalno najugroženiji. Prema do sada prikupljenim podacima nacionalnog programa za rano otkrivanje raka debelog crijeva može se zaključiti da se u hrvatskoj populaciji rak debelog crijeva ne otkriva rano. Svega 18 % bolesnika ima rak u početnoj fazi, u 29% slučajeva rak se proširio u limfne čvorove, a u 17 % slučajeva dao je metastaze u udaljene organe. Nažalost, u 36% slučajeva ne zna se stadij proširenosti bolesti što je rezultat još uvijek neodovoljne kvalitete prikupljanja podataka. Najdramatičnije od svega jest da se rak debelog crijeva u najvećoj mjeri može spriječiti, a to se ne čini. Da bismo to mogli, prvo se moramo upoznati s tim velikim zdravstvenim problemom.   Uvod   ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA DEBELOG CRIJEVA   Posljednji dio probavne cijevi pripada debelom crijevu smještenom u trbušnoj šupljini. U odraslog čovjeka ono je dugo od 1 do 1,5 metra. Debelo crijevo je šire u početnom desnom dijelu i postupno se suzuje od uzlaznog, poprečnog i silaznog dijela sve do završnog lijevog dijela (Slika 1.).   Slika 1. Smještaj debelog crijeva u trbušnoj šupljini   Osnovna uloga debelog crijeva je pohranjivanje sadržaja koji dolazi iz tankog crijeva te izbacivanje tog sadržaja s pomoću snažnih pokreta. Uz to debelo crijevo iz sadržaja uzima i u organizam vraća vodu i elektrolite te masne kiseline. Kako u debelo crijevo dospijevaju različite tvari iz hrane, od kojih su neke štetne, moguća su oštećenja njegove sluznice. Sjedilački način života, prehrana bogata mastima i mesom te pretjerani unos alkohola usporavaju rad crijeva pa se štetni sadržaj u njima duže zadržava i oštećuje sluznicu koja se s vremenom sve teže obnavlja i štiti pa se razvijaju različite bolesti uključivo i tumore. Osim toga i nasljedni čimbenici mogu prouzročiti bolest debelog crijeva. Tako mogu nastati upalne i bakterijske bolesti, ali također i tumori debelog crijeva. Tumore debelog crijeva dijelimo u dobroćudne i zloćudne. Najčešći su adenomi (polipi) i adenokarcinomi. Uklanjanje polipa i otkrivanje karcinoma u početnoj fazi rasta osnovna je svrha liječenja i sprječavanja razvoja karcinoma.   Važno je upozoriti pučanstvo na rane simptome i znakove tumora debelog crijeva kako bi ih prepoznali i pravodobno se javili liječniku.   Dakle, nastanak karcinoma debelog crijeva možemo spriječiti!   Polipi debelog crijeva i njihova povezanost s rakom debelog crijeva. Polipi ili adenomi su tkivne izrasline koje rastu iz sluznice debelog crijeva prema unutrašnjoj strani, odnosno šupljini debelog crijeva. Mogu biti mali, tek nešto iznad sluznice crijeva, veći ili veliki, s peteljkom ili bez nje, koji sužavaju crijevnu šupljinu, osobito u završnome dijelu, gdje je crijevo uže.Učestalost polipa je između 7% i 50%. Mogu se pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi u oba spola, ali najčešće ih nalazimo u osoba starijih od 60 godina. Polipi su obično pojedinačni, ali ih može biti i više. Premda se mogu naći u svim dijelovima debelog crijeva, najčešće su smješteni u njegovu završnom dijelu. Pojava polipa je povezana s rizikom pojave karcinoma debelog crijeva.   Premda su polipi u osnovi benigni, smatramo ih premalignim promjenama jer iz njih može nastati karcinom debelog crijeva. Naime, polipi imaju različit stupanj displazije, odnosno poremećaja stanica s promijenjenom jezgrom, ubrzanim rastom, promijenjenim žlijezdama i smanjenim izlučivanjem sluzi. Te promjene mogu prouzročiti nastanak karcinoma.   Polipi nastaju zbog poremećenog rasta stanica debelog crijeva. U nastanku polipa važni su nasljedni čimbenici i čimbenici okoliša. Nasljedni čimbenici imaju veliko značenje u bolesnika s obiteljskom polipozom i nasljednim nepolipoznim karcinomom. Te su bolesti rijetkost, međutim, kada se potvrde, potrebno je pregledati članove obitelji kolonoskopom, uređajem za pregled crijeva, a potom valja obaviti i genetsko testiranje. Epidemiološke analize pokazuju da čimbenici okoliša mogu uzrokovati stvaranje polipa. To se poglavito odnosi na prehranu; ako je hrana bogata mastima ili ako se ne uzima povrće i voće, odnosno vlaknate tvari, mogućnost nastanka karcinoma je veća. Masti iz hrane povećavaju stvaranje žučnih kiselina od kojih su neke kancerogene. Prema građi polipe dijelimo na tubularne, vilotubularne i vilozne. Iz svih tipova polipa može nastati karcinom. Tubularni i vilotubularni polipi nose manji rizik nastanka karcinoma, ali što su veći, to je veći rizik. Kad su veliki oko 1 cm, ako se ne uklone, rizik nastanka karcinoma je 3% za 5 godina, 8% za 10 godina i 24% za 20 godina od postavljanja dijagnoze. Ako su to vilozni polipi, rizik nastanka karcinoma je veći, oko 35%. Što su veći, to je veći rizik nastanka karcinoma. Iako je opaženo da se neki polipi tijekom godina smanjuju, računa se da će iz polipa nastati karcinom prosječno za 7 godina od postavljanja dijagnoze.   Zato je polipe nužno ukloniti rano i ukloniti ih sve. Simptomi, znakovi i dijagnoza polipa Polipi su najčešće bez simptoma. Ipak, može se pojaviti krvarenje iz debelog crijeva. Ono je polagano, a rijetko obilno. Polagano, dugotrajno krvarenje može prouzročiti anemiju zbog gubitka željeza. Ako su polipi veliki, mogu izazvati bolove i grčeve u trbuhu. Ako se nalaze u anusu, dakle na izlaznom dijelu crijeva, i ako imaju dugu peteljku, mogu stršati kroz vanjski otvor debelog crijeva. Veliki vilozni polipi katkada mogu izazvati i vodenast proljev. Polipi završnog dijela debelog crijeva mogu se napipati prstom. Međutim, ključna pretraga je kolonoskopija, pregled cijelog debelog crijeva endoskopskim uređajem. Ovom pretragom se otkrivaju polipi ili druga oštećenja u bilo kojem dijelu crijeva. Ako nije moguće pregledati cijelo crijevo, može se učiniti rendgenski pregled - irigografija s dvostrukim kontrastom (Barijeva kaša s insuflacijom zraka). Prednost kolonoskopskog pregleda je u tome što uz pregled sluznice pod kontrolom oka, istodobno možemo posebnim kliještima uzeti uzorke tkiva za histološku analizu ako postoji sumnja na karcinom. Terapija Ako se nađu polipi, nakon pripreme bolesnika, odnosno čišćenja crijeva, u cijelosti ih uklanjamo posebnim omčama. Metoda se naziva endoskopska polipektomija, jednostavna je i bezbolna, a bolesnici je dobro podnose. Nakon uklanjanja, polipe treba histološki pregledati. Ako mikroskopski pregled polipa ne pokazuje zloćudne promjene, bolesnika moramo dalje pratiti jer se novi polipi mogu ponovno stvoriti u oko 10% bolesnika. Zato predlažemo: 1) kontrolnu kolonoskopiju dva puta na godinu nakon uklanjanja polipa, 2) ako su nalazi uredni i nema novih polipa, sljedeće preglede cijeloga crijeva treba obaviti svakih 3 do 5 godina.   Ako se polip ne može ukloniti omčom za polipektomiju jer je prevelik, ili ako se potvrde zloćudne stanice u polipu koje prodiru u njegove dublje slojeve, polip i pripadajući dio crijeva moraju se kirurški ukloniti.   Karcinom debelog crijeva Kao što je na početku istaknuto rak debelog crijeva u Hrvatskoj je u ogromnom i stalnom porastu.U oko 5% bolesnika nalazi se više od jednog karcinoma. Takve karcinome nazivamo sinkronim karcinomima. Nastanak karcinoma debelog crijeva povezuje se, kao i nastanak polipa, s prehranom koja sadrži velike količine životinjskih masti i mesa. Masti uzrokuju pojačano izlučivanje žučnih kiselina koje se u prisutnosti crijevnih bakterija razgrađuju. Razgradni produkti mogu biti kancerogeni. Prehrana koja sadrži mnogo vlakana - povrće, voće i sl, ne izaziva izlučivanje žučnih kiselina, veća je masa stolice, a pokreti crijeva su brži zbog čega se moguće kancerogene tvari razrjeđuju, njihov dodir sa sluznicom crijeva je kraći i brža je eliminacija sadržaja iz crijeva. Zaštitno mogu djelovati vitamini A, C, E, te kalcij i selen u hrani. Prema rezultatima 18 kliničkih studija vitamin D smanjuje rizik od raka debelog crijeva za čak 33%. Moguća je i genetska sklonost nastanka karcinoma debelog crijeva kad se pojavljuje u više generacija jedne obitelji, i to obično u dobi prije 40. godine, najčešće u desnom dijelu debelog crijeva. (Tablica 1.) Tablica 1. Rizični čimbenici za nastanak karcinoma debelog crijeva GENETSKI ČIMBENICI Obiteljska polipoza Gardnerov i Turcotov sindrom Peutz-Jeghersov sindrom Juvenilna polipoza OBITELJSKI ČIMBENICI Sindrom obiteljskog kolorektalnog karcinoma, sindrom hereditarne adenokarcinomatoze Podatak o karcinomu u obitelji DRUGE PRETHODNE BOLESTI Ulcerozni kolitis, Chronova bolest, zračenje male zdjelice, polipi debelog crijeva DOB IZNAD 40 GODINA     Međutim, 95% svih karcinoma debelog crijeva nastaje od polipa. Ovdje su bitne promjene gena koje pridonose tome da se iz normalne sluznice debelog crijeva pojačano umnažaju stanice s razvojem polipa, prvo malih a zatim velikih, koji daljnjom promjenom gena mogu prijeći u karcinom. Nepravilna prehrana, kako je prije navedeno, potiče ove promjene. Simptomi i znakovi karcinoma debelog crijeva Karcinomi debelog crijeva rastu polako i nakon dužeg vremena, kada su dovoljno veliki, izazivaju simptome. Simptomi karcinoma debelog crijeva ovise o mjestu nastanka karcinoma i njegovoj veličini. Kako je desni, početni dio debelog crijeva širi, a sadržaj u crijevu vodenast, simptomi bolesti nastaju kasnije. Kada je velik, katkada se može napipati preko trbušne stjenke. Karcinom može krvariti, a krvarenje je obično polagano. Jedini znak bolesti može biti anemija zbog gubitka željeza krvarenjem i opća slabost. Lijevi dio debelog crijeva je uži, sadržaj u crijevu je gušći, a karcinom je obično cirkularan. To je razlog začepa stolice zbog otežanog prolaza kroz suženi dio crijeva. Međutim, može se pojaviti i učestalo pražnjenje crijeva sve do proljeva. Zbog suženja crijeva na mjestu nastanka karcinoma i otežanog prolaza stolice, mogu se pojaviti bolni grčevi, kolike, a stolica može biti pomiješana s krvlju. Ako je karcinom smješten na izlaznom dijelu debelog crijeva, krvarenje iz debelog crijeva, koje se pojavljuje zajedno sa stolicom, najčešći je znak bolesti. Pojavljuju se i lažni porivi za pražnjenje ili osjećaj da se crijevo nije posve ispraznilo. Ako su prisutni hemoroidi s krvarenjem, uvijek treba pregledati i završni dio debelog crijeva kako bismo bili sigurni da se ne radi i o karcinomu, pogotovo u starijih ljudi. Karcinom se može proširiti u okolne organe ili putem krvi na udaljena mjesta. Tako širenje prema mokraćnom mjehuru može izazvati njegovu upalu, a može se proširiti i prema želucu ako je smješten u poprečnom dijelu debelog crijeva, ili prema tankom crijevu. Ako karcinom zahvati potrbušnicu, može nastati ascites, odnosno nakupljanje tekućine u trbušnoj šupljini. Najčešće udaljeno širenje karcinoma je u jetru i pluća. U početku nema simptoma i znakova bolesti jetre, ali poslije se pojavljuje bol pod desnim rebranim lukom i žutica. Dijagnoza karcinoma debelog crijeva   Jednostavna i jeftina metoda za otkrivanja karcinoma debelog crijeva, ali i većih polipa koji polagano krvare jest test na skriveno, nevidljivo krvarenje. Upravo zbog svoje jednostavnosti i cijene te brze primjene na velikom broju ljudi, danas služi kao metoda ranog otkrivanja u Nacionalnom programu za rano otkrivanje raka debelog crijeva. Test je jednostavan, lako se izvodi, a pozitivan je u 50% do 90% bolesnika, ovisno o mjestu karcinoma i kvaliteti testa. Malu količinu stolice bolesnik stavi u tvornički pripremljeni test, a rezultat očita liječnik. Najčešće se rabi Hemoccult II. Ako se testiranje izvodi tri dana, osjetljivost testa, odnosno vjerojatnost da će biti pozitivan, je veća. Zbog veće točnosti, tri dana prije izvođenja testa preporučuje se uzimanje hrane s vlaknatim tvarima, a zabranjuje se meso i uzimanje vitamina C. Ako je test pozitivan, potrebne su daljnje pretrage. Postoje i drugi testovi, primjerice HemeSelect, HemoccultSENSA, HemoQuant. Kod HemeSelect i HemoQuant testova nije potrebno prethodno izbjegavati meso, vitamina C i druge tvari. Ako liječnik posumnja na karcinom, potreban je pregled završnog dijela debelog crijeva prstom, dakle digitorektalni pregled. Taj pregled, uz test na nevidljivo krvarenje, izvodi liječnik opće prakse. Pregledom se mogu otkriti hemoroidi i napipati karcinom ako je nisko postavljen. (Slika 2.)   Slika 2. Pregled završnog dijela crijeva kažiprstom (digitorektalni pregled)   Premda se oko 60% karcinoma debelog crijeva nalazi u njegovu završnom lijevom dijelu, potrebno je kolonoskopom pregledati cijelo crijevo. (Slike 3. i 4.)   Slika 3. Kolposkopska slika polipa   Slika 4. Pregled dijela crijeva kolposkopom je i najučinkovitija metoda pregleda crijeva   Kolonoskopski pregled je metoda izbora jer se u gotovo 100% slučajeva otkrivaju i male promjene u debelom crijevu, a moguće je uzimanje biopsija i uklanjanje polipa. Ako kolonoskopom nije moguće pregledati cijelo crijevo, tada je potreban rendgenski pregled crijeva. Ultrazvučni pregled može otkriti metastaze u jetri (Slika 5.), a rendgenska slikaa pluća otkriva metastaze u plućima. Pregled trbuha kompjutoriziranom tomografijom (CT) daje dodatne informacije, kao što su povećanje limfnih čvorova, širenje u okolne i udaljene organe   Slika 5. Ultrazvučni pregled trbuha je prijeko potreban u dijagnostici raka debelog crijeva   Krvne pretrage su u početku obično uredne. Najčešći nalaz je anemija zbog pomanjkanja željeza. Poslije, ako se karcinom proširi u jetru, poremećeni su jetreni testovi. Karcinoembrionalni antigen (CEA), pokazatelj pristunosti karcinoma debelog crijeva, povišen je u većine bolesnika, ali ne u svih. Obično se nalazi u oko 70% bolesnika s karcinomom debelog crijeva. Ima veliko značenje u praćenju uspjeha kirurškog uklanjanja karcinoma i mogućeg nastanka novog karcinoma. Prognoza bolesnika s karcinomom debelog crijeva   Prognoza bolesnika s karcinomom ovisi o stupnju širenja karcinoma (Slika 6.). Postoji više klasifikacija i načina stadijevanja bolesti, a to su TNM klasifikacija ( T=veličina primarnog tumora; N= broj limfnih čvorova zahvaćenim tumorom i M= prisutnost ili odsutnost udaljene metastaze), klasifikacija po Dukes-u te MAC klasifikacija ( modificirana Astler Coller klasifikacija). Najčešće se stupanj širenja ocjenjuje po Dukesu.   Slika 6. Stadiji proširenosti karcinoma debelog crijeva ( stadij A, B, C)   Stupanj A označava širenje karcinoma ispod sluznice debelog crijeva, stupanj B označava zahvaćenost i drugih slojeva stijenke crijeva. Stupanj C označava zahvaćenost okolnih limfnih čvorova tumorom. Ako je prisutan Dukes A, 99% bolesnika preživi 5 godina, kod Dukes B 85%, kod C 67%, a kod prisutnosti udaljenih metastaza preživljenje je samo 14 %.   Liječenje karcinoma debelog crijeva   Jedina metoda kojom se možemo riješiti karcinoma debelog crijeva jest kirurško uklanjanje zahvaćenog dijela crijeva. Ako je karcinomom zahvaćen desni dio crijeva, uklanja se taj dio - desna hemikolektomija, a ako je zahvaćen lijevi, izvodi se lijeva hemikolektomija. Kad je zahvaćen završni dio crijeva, rektum, i to za više od 6 cm od čmara - anusa, radi se nisko prednje uklanjanje crijeva. Ako je karcinom niže postavljen, zahtijeva se trajna kolostoma. (Slika 7.)   Slika 7. Kada je tumor zahvatio završni dio debelog crijeva nedaleko od anusa, tada je potrebno debelo crijevo izvesti na površinu trbuha - kolostoma.   Što je karcinom otkriven u ranijoj fazi, to je izlječenje bolje. Međutim, u jedne trećine operiranih bolesnika karcinom se može ponovno pojaviti, pogotovo u bolesnika s Dukes B i C stupnjem karcinoma. U tih je bolesnika potrebno provesti kemoterapiju. Kemoterapija podrazimijeva primjenu određenih lijekova koji uništavaju tumorske stanice te zaustavljaju njihov rast i razmnožavanje. Za razliku od kirurškog liječenja i zraženja, kemoterapija ima susatvni učinak na tijelo pa u većoj mjeri osim na tumorske stanice djeluje i na zdrave stanice u tijelu, posebice one koje se brzo dijele ( primjerice na stanice koštane srži, sluznice probavnog sustava ili vlasišta). Zbog toga se u bolesnika liječenih kemoterapijom javljaju tegobe odnosno nuspojave pri čemu su najčešće mučnina, povraćanje, ćelavost i pad broja krvnih stanica. Kemoterapija je korisna i kod karcinoma završnog dijela debelog crijeva. Ovdje se kemoterapija kombinira s radioterapijom (zračenjem). Ako je tumor velik, radioterapiju provodimo i prije operacije. Cilj je smanjiti tumor kako bismo ga lakše operirali. Ako karcinom nije moguće operirati, tada se tumorska masa može smanjiti uporabom lasera. Vodič laserske zrake se uvodi do karcinoma s pomoću kolonoskopa i pod kontrolom oka se izvodi lasersko spaljivanje tumora kako bi se omogućio prolaz stolice. Drugi način je postavljanje posebnih proteza, stentova, u područje crijeva koje je suženo karcinomom. Ovim se metodama ne rješava karcinom nego njegova posljedica; zatvaranje crijeva i nemogućnost odvajanja stolice. Danas su dostupni i lijekovi koji zbog svog mehanizma djelovanja imaju i manje nuspojava od klasičnih kemoterapeutika. Spadaju u skupinu ciljane biološke terapije. To je najmodernija metoda liječenja raka crijeva, učinkovito uništava tumorske stanice sa osjetno manjom štetnosti za organizam u cijelosti. Naime, tumorima su za rast potrebni kisik i hranjive tvari. Nakon što naraste do određene veličine, tumoru je potrebna vlastita mreža krvnih žila. U tome važnu ulogu igra vaskularni endotelni čimbenik rasta (VEGF) koju proizvodi sam tumor. Pod utjecajem ovog čimbenika nastaju nove žile, što može dovesti do rasta tumora i pojave metastaza. Tijekom terapije protiv nastanka novih krvnih žila, kombinirane različitim kemoterapijama, putem infuzije ciljano se ubrizgava u organizam protutijelo koje se vezuje na VEGF molekulu i koje onemogućuje rast žila.   Protutijelo za onemogućavanja rasta žila, koje se unose infuzijom u organizam, iskazuje djelovanje na 3 mjesta u procesu nastanka žila: Prorjeđuje postojeću mrežu tumorskih žila Normalizira preostale tumorske žile Onemogućuje nastajanje novih žila   Primjena protutijela za onemogućivanje rasta žila uz kemoterapiju u velikoj je mjeri povećala učinkovitost liječenja debelog crijeva.   Način sprječavanja nastanka karcinoma debelog crijeva i program praćenja stanovnika s prosječnim i visokim rizikom nastanka karcinoma.   Važno je istaknuti: karcinom debelog crijeva jedan je od najčešćih karcinoma 95% svih karcinoma debelog crijeva nastaje od polipa debelog crijeva karcinom debelog crijeva je bolest koju možemo spriječiti   1) Preventivne mjere koje svaki čovjek treba i može provoditi (primarna prevencija) prehrana bogata vlaknastim tvarima (povrće, voće, žitarice i si.) mala količina životinjskih masti u prehrani malo "crvenog mesa" u prehrani regulacija stolice normalna/idealna tjelesna težina   2) Prepoznavanje simptoma i znakova bolesti promijenjen izgled stolice (tanka stolica ili učestala stolica, proljevi) krv na stolici ili je stolica pomiješana s krvlju bol u trbuhu vlažni plinovi mršavljenje umor (anemija s pomanjkanjem željeza)   3) Javljanje liječniku ako postoji sumnja. Liječnik preporučuje daljnje pretrage. pregled krvi (laboratorijske i biokemijske pretrage) digitorektalni pregled (pregled završnog dijela crijeva prstom) pregled crijeva kolonoskopom (nastojati pregledati cijelo crijevo, a ako to nije moguće, onda samo silazno crijevo.) irigografija - rendgenski pregled crijeva ako nije moguće učiniti kolonoskopiju ako se nađu polipi, potrebno ih je ukloniti -endoskopska polipektomija uzimanje uzoraka sa sumnjivih mjesta - biopsija operacija ako se polip ne može ukloniti endoskopski ili ako se potvrdi karcinom kemoterapija, radioterapija, ciljana biološka terapija kada je to indicirano ako karcinom nije moguće operirati, palijativne mjere - lasersko spaljivanje karcinoma ili postavljanje proteza.   Program otkrivanja polipa i karcinoma debelog crijeva i praćenje stanovnika s prosječnim rizikom nastanka karcinoma   Osobe starije od 45-50 godina digitorektalni pregled i otkrivanje nevidljivog krvarenja (hemoccult) jedanput na godinu ako su nalazi pozitivni - totalna kolonoskopija (pregled cijeloga crijeva) ili kratka kolonoskopija (pregled završnog dijela crijeva) i irigografija s dvostrukim kontrastom ako se nađu polipi - endoskopska polipektomija, a ako se nađe karcinom –operacija ako su nalazi negativni - kratka kolonoskopija svakih 5 godina totalna kolonoskopija svakih 10 godina   Program otkrivanja polipa i karcinoma te praćenje osoba s visokim rizikom nastanka tumora   Obiteljska polipoza (polipi debelog crijeva u obitelji) genetsko testiranje ako je pozitivno - totalna kolonoskopija od 10.- 12. godine života i to svake 2-3 godine   Hereditarni karcinom debelog crijeva (nasljedni karcinom koji nije povezan s polipima) ili karcinom u roditelja i bliskih rođaka totalna kolonoskopija svake 3-5 godine počevši od 20. godine života testiranje na skriveno krvarenje jedanput na godinu   Program praćenja bolesnika koji su operirani zbog karcinoma debelog crijeva kolonoskopija 6 mjeseci do jedne godine nakon operacije testiranje na nevidljivo krvarenje jedanput na godinu određivanje karcinoembrionalnog antigena (CEA) tri puta tijekom 6 mjeseci nakon operacije, a potom svaku godinu 5 puta (svaka 2-3 mjeseca) kolonoskopija jedanput na godinu tijekom dviju godina nakon operacije kolonoskopija svake 3 godine ako su prethodne bile negativne   Budući da osobe s rakom debelog crijeva imaju veći rizik i od raka dojke, jajnika i prostate u program praćenja treba uključiti i preglede tih organa   Rak debelog crijeva ukratko   Rak debelog crijeva je maligni tumor koji nastaje s unutarnje strane stijenke crijeva U Hrvatskoj je drugi po učestalosti malignih bolesti i kod muškaraca i kod žena Rizični čimbenici za rak debelog crijeva uključuju nepravilnu prehranu, nasljeđe, polipe debelog crijeva i dugotrajni ulcerozni kolitis. Većina karcinoma debelog crijeva razvija se iz polipa. Odstranjivanje polipa može prevenirati rak debelog crijeva. Polipi debelog crijeva i rani rak debelog crijeva ne moraju imati simptome. Zbog toga je probirni program izuzetno važan. Dijagnoza raka debelog crijeva potvrđuje se biopsijom za vrijeme kolonoskopije. Liječenje raka debelog crijeva ovisi o lokalizaciji , veličini, proširenosti raka kao i o dobi bolesnika i njegovom općem zdravstvenom stanju. Kirurško liječenje je najčešći i najučinkovitiji način liječenja raka debelog crijeva Moderni kemoterapeutici u kombinaciji s ciljanim biološkim lijekovima ( imunoterapija) u značajnoj mjeri povećavaju uspjeh liječenja raka debelog crijeva koji nije otkriven u početnoj fazi 2011-06-09T17:01:12+00:00 http://hlpr.hr/rak/vijest/rak-dojke http://hlpr.hr/rak/vijest/rak-dojke#When:13:53:02Z Nekontrolirani rast stanica rezultira pojavom TUMORA.   Nažalost, ne znamo RAZLOG koji navodi stanicu da se ‘otme‘ kontroli. Neki tumori dojke (od 5-10 %) nastaju zbog oštećenja GENA,a neki pak zbog vanjskih čimbenika. RAK dojke najčešći je tumor u žena. U Hrvatskoj će svaka 10. žena oboljeti, a sve je veći broj žena mlađe dobi (Čak i mlađih od 30 godina). Kako ne postoji način da bolest spriječimo, jedini je cilj otkriti je u POČETNOJ fazi. Kada tumor otkrijemo na vrijeme (veličine do 1 cm), izlječiv je u 98% slučajeva dok je 5 godišnje preživljenje kod uznapredovalog stadija bolesti od 35-75%. Naravno da je za prognozu bolesti osim veličine bitna i vrsta karcinoma, stupanj njegove zloćudnosti (gradus), proširenost u pazušne limfne čvorove, hormonski status i HER-2 status. Svi navedeni parametri važni su i za vrstu liječenja nakon kirurškog zahvata.   RIZIČNI ČIMBENICI za nastanak raka dojke:   starija dob, bolest u bližoj obitelji (majka, sestra, baka, teta), odgađanje rađanja, manji broj poroda, rana prva menstruacija i kasna zadnja menstruacija, hormonska nadomjesna terapija, dugogodišnje korištenje oralnih kontraceptiva, povećana tjelesna težina, fizička neaktivnost   Žene koje su operirale karcinom jedne dojke također imaju veći rizik da se bolest pojavi i na drugoj dojci.   Smrtnost od raka dojke možemo smanjiti jedino redovitim PREGLEDIMA   Najčešće dijagnostičke metode su: klinički pregled (palpacija), mamografija, ultrazvuk dojki, citopunkcija, core biopsija (punkcija ‘debljom’ iglom)   Rak dojke - nuklearna magnetska rezonancijaNMR (nuklearna magnetska rezonancija) Nije uobičajena rutinska pretraga, ali se kod nekih vrsta tumora treba primijeniti (sumnja na multicentričnost tumora ili kod mladih žena koje imaju izrazito gusto žljezdano tkivo).   SAMOPREGLED Nije dostatna metoda kontrole ali ga je potrebno rabiti od rane mladosti jer žena može uočiti promjenu (kvržicu) ako dobro upozna vlastito tkivo. Pregledavati se treba između 6. i 10. Dana menstrualnog ciklusa jer je tada dojka najmanje ‘čvornata’. Samopregled dojki korisno je učiniti tijekom tuširanja.   MAMOGRAFIJA Još je uvijek najčešća metoda pregleda. Snimanje dojki rendgenskim zrakama nije štetno (aparati nove generacije minimalno zrače) kako to neki misle, jer se tako mogu otkriti tumori koji nisu klinički opipljivi (pogotovo ako se na snimci prikažu sumnjivi ‘MIKROKALCIFIKATI’). Važno je naglasiti da se na mamografiji ne mogu prikazati svi postojeći tumori (lažno negativnih nalaza je čak do 30% !).   ULTRAZVUK Jednako vrijedna metoda kao i mamografija jer može razlikovati cistu od solidnog tumora (neki se karcinomi mogu razlučiti samo ultrazvučno).   CITOPUNKCIJA I ‘CORE’ biopsija Pomažu nam da dođemo lakše do prave dijagnoze ali nam koji puta niti jedna od ovih metoda ne može dati siguran odgovor već se odlučujemo za kirurški zahvat (KIRURŠKA BIOPSIJA) i time dobivamo PHD (patohistološku dijagnozu) o čemu ovisi daljnji postupak (nastavak kirurškog liječenja, radioterapija, kemoterapija, hormonska terapija, imunoterapija).   Kod nekih vrsta tumora ili pak zbog njegove lokacije, potrebno je preventivno odstraniti cijelu dojku ali se nakon toga može dojka rekonstruirati silikonskim implantatom ili vlastitim tkivom. Takav je zahvat posebno opravdan u mlađih žena jer se tako ne narušava ‘ženstvenost’ koja je važna za nju samu, obitelj i cijelu zajednicu.   PROGRAM PREGLEDA za rano otkrivanje raka dojke   1. Žene bez pojave raka dojke u bliže rodbine U dobi od 20-35 godina: Klinički i ultrazvučni (UZV) pregled svake 1-2 godine, Samopregled dojki jedanput mjesečno   U dobi od 35-40 godina: Klinički i UZV pregled jedanput godišnje, Mamografija dojki, tzv. bazični mamogram, Samopregled dojki jedanput mjesečno   U dobi iznad 40 godina: Klinički i UZV pregled jedanput godišnje, Mamografija svake dvije godine, Samopregled dojki jedanput mjesečno   2. Žene s pojavom raka dojke u bliže rodbine Klinički i UZV pregled jedanput godišnje, Prva mamografija s 35 godina, potom svake godine, Samopregled dojki jedanput mjesečno   3. Žene s liječenim rakom dojke Klinički i UZV pregled dvaput godišnje, Mamografija jedanput godišnje, Samopregled dojki jedanput mjesečno   autor: mr. sc. Ljerka Eljuga, dr. med. 2011-06-09T13:53:02+00:00 http://hlpr.hr/rak/vijest/rak-pluca http://hlpr.hr/rak/vijest/rak-pluca#When:11:58:23Z Rak pluća, kao i svi oblici raka, proizlazi iz abnormalnosti osnovne jedinica života u ljudskom tijelu, stanice. Normalno tijelo održava sustave provjera i ravnoteže rasta stanica, tako da se stanice dijele samo kada je to potrebno. Poremećaj tog sustava provjera i ravnoteže na rast stanica rezultira nekontroliranim dijeljenjem ili proliferacijom stanica koje s vremenom stvore masu koja se zove tumor.   Tumori mogu biti benigni ili maligni. Kada se govori o "raku", misli se samo na one tumore koji su maligni. Benigni tumori se obično mogu ukloniti i ne šire se na druge dijelove tijela. Maligni tumori, s druge strane, rastu agresivno i napadaju i druga tkiva u tijelu, ulaze u krvotok ili limfni sustav, a zatim na drugim mjestima u tijelu stvaraju nove tumore. Ovaj proces širenja naziva se metastaziranje ili presađivanje tumora.   Rak pluća ima tendenciju širenja ili metastaziranja vrlo rano nakon formiranja, što ga čini vrlo opasnim po život i jedan je od oblika raka koje je najteže liječiti. Mjesta najčešćih metastaza su nadbubrežne žlijezde, jetra, mozak i kosti, ali to može biti i bilo koji drugi dio tijela.   Rak pluća može nastati u bilo kojem dijelu pluća, ali 90% -95% karcinoma pluća nastaje iz epitelnih stanica, stanica sluznice većih i manjih dišnih putova (bronhija i bronhiola), te se iz tog razloga rak pluća naziva i rak bronha.   Pluća su vrlo često i mjesto metastaziranja malignih tumora iz drugih dijelova tijela. Metastaze su sastavljene od iste vrste stanica kao i originalni (primarni) tumori. Na primjer, ako se rak prostate širi putem krvi u pluća, to je metastatski rak prostate u pluća, a ne rak pluća.   Glavna funkcija pluća je razmjena plinova između zraka koji udišemo i krvi. Kroz pluća se ugljični dioksid uklanja iz krvi, a udahnuti kisik iz zraka ulazi u krvotok. Desno plućno krilo ima tri režnja, dok je lijevo plućno krilo sastavljeno od dva režnja te male strukture koja se zove lingula, a koja je ekvivalent srednjem režnju na desnoj strani. Glavni put ulaska zraka u pluća su bronhi koji proizlaze iz dušnika. Bronhi se granaju u progresivno sve manje dišne putove, bronhiole, a koji završavaju sitnim mjehurićima poznatim kao alveole. Alveole su mjesto gdje se događa izmjena plinova. Pluća i unutarnja strana prsnog koša su prekriveni tankim slojem tkiva koji se zove pleura. Rak može nastati i iz pleure. Ta vrsta raka se zove mezoteliom i također spada u vrlo agresivne vrste tumora koji se teško liječe. Rijetko maligni tumori u prsnom košu mogu nastati i iz potpornih tkiva ili iz recimo krvnih žila.   Slika 1. Prikazana su normalna i zdrava pluća   Koliko je čest rak pluća?   Rak pluća je uglavnom bolest starijih osoba. Gotovo 70% ljudi s dijagnozom raka pluća su stariji od 65 godina , a manje od 3% od raka pluća se javlja u osoba mlađih od 45 godina. U Hrvatskoj je vodeći uzrok obolijevanja od raka kod muškaraca, a čak treći kod žena. U 2008. g. u Hrvatskoj je otkriveno 2020 slučajeva raka pluća kod muškaraca i 514 slučajeva kod žena što ukupno čini 2534 slučajeva raka kod oba spola   Rak pluća nije bio čest prije 1930, ali dramatično se povećao tijekom sljedećih desetljeća kao rezultat sve učestalijeg pušenja duhana i to kod oba spola. U SAD-u, rak pluća je nadmašio rak dojke kao najčešći uzrok smrtnosti od raka u žena.   Slika 2. Sveza između porasta popušenih cigareta i porasta incidencije razbolijevanja od raka pluća u muškoj populaciji Sjedinjenih Američkih država u razdoblju od 1900. do 1990.   Slika 3. porasta incidencije razbolijevanja od raka pluća u ženskoj populaciji Sjedinjenih Američkih država u razdoblju od 1900. do 1990. godine   Što uzrokuje rak pluća?   Pušenje   Incidencija raka pluća snažno je povezana s pušenjem cigareta. Oko 90% slučajeva raka pluća nastane kao posljedica uporabe duhana. Rizik od raka pluća povećava se s brojem popušenih cigareta i dužinom vremena pušenja. Osoba koja je pušila dvije kutije cigareta na dan tijekom 10 godina ima isti rizik kao i osoba koja je pušila jednu kutiju cigareta tijekom 20 godina. Među onima koji puše dvije ili više kutija cigareta na dan, jedan od sedam će umrijeti od raka pluća. Pušenje lule i cigara također može uzrokovati rak pluća, iako rizik nije tako visok kao s pušenjem cigareta. Dakle, dok netko tko puši jednu kutiju cigareta na dan ima rizik za razvoj raka pluća 25 puta veći nego nepušač, pušači lule i cigare imaju rizik od raka pluća koji je oko pet puta veći nego kod nepušača. Duhanski dim sadrži preko 4000 kemijskih spojeva, od kojih su se mnogi dokazano kancerogeni. Dvije osnovne karcinogene tvari u duhanskom dim su kemikalije poznate kao nitrozamini i policikličkih aromatski ugljikovodici. Ugljični monoksid također je jedan od štetnih sastojaka, bezbojan plin bez mirisa koji je prisutan u dimu cigarete koja izgara kao, uostalom, i u ispušnom plinu automobila. Katran je ostatak pri izgaranju organske materije i prisutan je u dimu koji preostaje nakon što se nikotin i vlaga uklone.   Na slici 4. Može se uočiti kako taj nataloženi katran zacrnjuje plućno krilo pušača.   SIika 4. Pluća umrlog od raka pluća. Plućno krilo crni se odnataloženog katrana, a bijelo područje u gornjem kvadrantu predstavlja zloćudno promijenjeno tkivo raka pluća   U gornjem dijelu ovog plućnog krila uočava se veliko bjelkasto područje: to tkivo više ne vrši svoju respiracijsku funkciju, to su karcinomatozne, tumorske tvorbe, uzrokovane katranom. Ovaj pušač nije preživio svoju ovisnost o cigareti, tabakizmu.   Duhan sadrži i nikotin koji stimulira živčani sustav na taj način da jako ubrzava kucanje srca te pridonosi povećanju krvnog tlaka. Krvne žile se pri tome suzuju - uključivo i arterije koje opskrbljuju srce krvlju.   Nikotin, dakle, djeluje kao neurotransmiter acetilkolin i prema tome uzrokuje snažnu ovisnost. Upravo zbog toga je tako teško prestati pušiti jednom kada se počne. Tijelo je postalo ovisnik. Pušenje predstavlja ovisnost o drogi, i to o jednoj vrlo opasnoj drogi.   Prema tome i nikotin, kao i prethodno spomenuti ugljični monoksid, svaki na svoj poseban način utječu na to da se smanjuje količina kisika koja može doprijeti do srca. Ako je ovo smanjenje dotoka krvi znatnije, jedan dio srčanog mišića umire, te govorimo o srčanom infarktu. Dakle, pušenje cigareta mnogostrukim mehanizmima približava svoje ovisnike preranoj, nenadanoj, u svakom slučaju nepotrebnoj, vlastitim dugogodišnjim trudom priskrbljenoj smrti. Rizik od razvoja raka pluća smanjuje se svake godine nakon prestanka pušenja zato što zdrave stanice postupno zamjenjuju oštećene stanice u plućima. U bivših pušača, rizik od razvoja raka pluća izjednačava se s rizikom kod nepušača nakon otprilike 15 g. nepušenja.   Pasivno pušenje   Pasivno pušenje ili udisanje duhanskog dima od strane nepušača koji žive ili rade s pušačima, također je čimbenik rizika za razvoj raka pluća. Istraživanje je pokazalo da nepušači koji žive s pušačima imaju 24% povećanje rizika za razvoj raka pluća u odnosu na nepušače koji ne žive s pušačima.   Azbestna vlakana   Azbestna vlakna su silikatna vlakana koja mogu trajati cijeli život u plućnom tkivu izloženih osoba. Radno mjesto je čest izvor izloženosti azbestnim vlaknima, budući je azbest često korišten za toplinsku i zvučnu izolaciju. Danas je uporaba azbesta ograničena ili zabranjena u mnogim zemljama. I rak pluća i mesoteliom (rak pleure i pluća, kao i potrbušnice) također su povezani s izloženosti azbestu. Pušenje cigareta drastično povećava izglede za razvoj raka pluća u radnika izloženih azbestu. Radnici koji rade s azbestom i ne puše imaju pet puta veći rizik za razvoj raka pluća nego nepušači, a oni koji puše imaju rizik koji je od 50 do 90 puta veći od nepušača.   Radon   Radon je kemijski inertan plin koji je prirodni produkt raspadanja urana. Uran se raspada u više raspadnih produkata koji emitiraju različite vrste ionizirajućeg zračenja. Radon je poznati uzrok raka pluća, a procjenjuje se da se 12% smrti od raka pluća može pripisati radonu. Kao i kod izloženosti azbestu, istodobno pušenje uvelike povećava rizik od raka pluća u ljudi izloženih radonu. Radon se može podići iz tla i ući u domove kroz pukotine u temeljima, kroz cijevi, odvode, ili druge otvore. Radon je nevidljiv i bez mirisa, ali se može otkriti jednostavnim testom dostupnim u Americi.   Obiteljska predispozicija   Dok se većina slučajeva raka pluća povezuje s pušenjem, činjenica da nisu svi pušači konačno razvili raka pluća ukazuje na to da i drugi čimbenici, kao što su genetska predispozicija, mogu igrati ulogu u razvoju raka pluća. Brojne studije su pokazale da je rak pluća vjerojatniji i u pušača i u nepušača koji u krvnom srodstvu imaju oboljelog od raka pluća. Nedavno je provedena do sada najveća studija o genetskom istraživanju raka pluća. Uključivala je više od 10.000 ljudi iz 18 zemalja, a provela ju je Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC). Identificirana je mala regija u genomu (DNK), koja sadrži gene koji povećavaju osjetljivost na rak pluća kod pušača. Specifični geni, koji se nalaze na kratkom („q“) kraku kromosoma 15, kodiraju proteine koji stupaju u interakciju s nikotinom i drugim otrovima iz duhana (geni za nikotinske acetilkolinske receptore).   Bolesti pluća   Prisutnost određenih bolesti pluća, posebno kronične opstruktivne plućne bolesti (KOPB), povezana je s povećanim rizikom (od četiri do šesnaest puta veći rizik od nepušača) za razvoj raka pluća, čak i nakon prestanka utjecaja pušenja cigareta.   Rak pluća u povijesti bolesti   Preživjeli od raka pluća imaju veći rizik od razvoja raka pluća nego drugi u općoj populacij. Preživjeli od raka pluća ne-malih stanica (NSCLC) imaju aditivni rizik od 1% -2% godišnje za razvoj raka pluća po drugi put. Preživjeli od raka pluća malih stanica (SCLC), imaju rizik za razvoj raka pluća drugi put od 6% godišnje.   Zagađenje zraka   Onečišćenje zraka iz vozila, industrija i elektrana može povećati vjerojatnost za razvoj raka pluća u izloženih osoba. Do 1% smrtnih slučajeva raka pluća se može pripisati disanju zagađenog zraka, a stručnjaci vjeruju da produljena izloženost visoko zagađenom zraku može nositi rizik za razvoj raka pluća sličan onom kod pasivnog pušenja.   TIPOVI RAKA PLUĆA   Rak pluća, također poznat kao rak bronha, dijeli se u dvije temeljne skupine: rak pluća malih stanica (SCLC- small cell lung cancers) i rak pluća ne-malih stanica (NSCLC- non-small cell lung cancers ). Ova klasifikacija se temelji na mikroskopskom izgledu tumorskih stanica. Ove dvije vrste raka rastu i šire se na različite načine i mogu imati različite mogućnosti liječenja, tako da je razlikovanje ove dvije vrste jako važno.   Rak pluća malih stanica (SCLC) ili mikrocelularni rak čini oko 20% slučajeva raka pluća te je najagresivniji i najbrže rastući od svih karcinoma pluća. SCLC snažno je povezan s pušenjem cigareta, a samo 1% ovih tumora javlja se u nepušača. SCLC metastazira brzo na mnoge organe i tkiva u tijelu, a najčešće se otkrije nakon što su uvelike proširio.   NSCLC je najčešći rak pluća i čini oko 80% svih karcinoma pluća. NSCLC mogu se podijeliti u tri glavna tipa, apodjela se temelji na vrsti tumorskih stanica:   Adenokarcinomi su najčešća vrsta NSCLC. Iako su adenokarcinomi povezani s pušenjem, kao i ostali oblici raka pluća, ovaj tip se javlja i kod nepušača. Većina adenokarcinoma nastaje u vanjskim ili perifernim područjima pluća. Bronhioloalveolarni karcinom je podtip adenokarcinoma koji se često razvija na više mjesta u plućima i širi duž stijenki alveola.   Karcinomi pločastih stanica nekada su bili češći od adenokarcinoma. Trenutno čine oko 30% NSCLC. Također poznati i kao epidermoidni karcinomi, karcinomi pločastih stanica nastaju najčešće u središnjem području, odnosno bronhima.   Karcinomi velika stanica ponekad se nazivaju nediferencirani karcinomi i najrjeđi su tip NSCLC.   Moguće su i mješavine različitih vrsta NSCLC.   I neke druge vrste tumora mogu nastati u plućima, ali su puno rjeđe od NSCLC i SCLC i zajedno čine samo 5-10 % od svih slučajeva raka pluća:   Bronhalni karcinoidi čine do 5% slučajeva raka pluća. Ovi tumori su obično mali (3-4 cm ili manje) u trenutku postavljanja dijagnoze i javljaju se najčešće u ljudi mlađih od 40 godina. Nisu povezani s pušenjem. Mogu metastazirati, a mali postotak tih tumora izlučuju supstance slične hormonima koje mogu uzrokovati određene simptome povezane s hormonom koji se proizvodi. Karcinoidi općenito rastu i šire se sporije nego rak bronha, i većina ih se otkrije dovoljno rano da se mogu kirurški resecirati u cijelosti.   Rak potpornih tkiva u plućima, kao što su glatki mišići, krvne žile, ili stanice i tkiva imunološkog sustava rijetko se javljaju u plućima.   Kao što je spomenuto ranije, metastatski karcinomi iz drugih primarnih tumora u tijelu često se mogu naći u plućima. Tumori s bilo kojeg mjesta u tijelu mogu se proširiti do pluća ili kroz krvotok, kroz limfni sustav, ili direktno iz obližnjih organa. Metastatski tumori se najčešće javljaju u obliku više okruglastih tumora uglavnom smještenih u perifernim dijelovima plućnih krila.   Koji su simptomi i znaci raka pluća?   Simptomi raka pluća su različiti i ovise o tome gdje je tumor smješten i do kuda se proširio. Upozoravajući znakovi raka pluća nisu uvijek prisutni i nije ih lako identificirati. Osobe s rakom pluća mogu imati sljedeće vrste simptoma:   Nema simptoma: U do 25% ljudi koji su dobili rak pluća, rak se otkrije slučajno na rutinskoj RTG snimci pluća ili CT. Takvi bolesnici s malim karcinomom često ne navode nikakve simptome ni znakove bolesti.   Simptomi koji se odnose na rak pluća: rast raka pluća i invazija plućnog i okolnog tkiva može ometati disanje, što dovodi do simptoma kao što su kašalj, otežano disanje, bol u prsima, iskašljavanje krvi (hemoptysis). Ako je rak zahvatio živac, na primjer, može uzrokovati bol u ramenu koja se širu niz ruku (tzv. Pancostov sindrom) ili dovodi do paralize glasnice i do promuklosti. Invazija jednjaka može dovesti do poteškoća pri gutanju (disfagija). Ako su veliki dišni putovi opstruirani, može doći do kolapsa dijela pluća i posljedične infekcije (apscesi, upala pluća) u opstruiranom području.   Simptomi koji se odnose na metastaziranje: Rak pluća koji se proširio na kosti može proizvesti jaku bol na mjestima koja su zahvaćena tumorom. Rak koji se proširio na mozak može prouzročiti niz neuroloških simptoma koji mogu uključivati smetnje vida, glavobolje, epileptičke napadaje, ili simptome moždanog udara, kao što su slabost i gubitak osjeta u pojedinim dijelovima tijela.   Paraneoplastički simptomi: rak pluća često je popraćen simptomima koje uzrokuju hormonima slične tvari koje proizvode tumorske stanice. Paraneoplastički sindrom najčešće se vidi kod SCLC, ali i kod drugih oblika raka pluća. Najčešći paraneoplastički sindrom povezan s SCLC je proizvodnja adrenokortikotropnog hormona (ACTH) što dovodi do pretjerane sekrecije kortizola iz nadbubrežnih žlijezda (Cushingov sindrom). Najčešći paraneoplastički sindrom viđen kod NSCLC je proizvodnja tvari slične paratiroidnom hormonu što rezultira povišenom razinom kalcija u krvi.   Nespecifični simptomi: Nespecifični simptomi koji se mogu naći kod svih oblika raka javljaju se i kod bolesnika s rakom pluća, a uključuju gubitak težine, slabost i umor. Psihološki simptomi kao što su depresija i promjene raspoloženja također su uobičajeni.   Kada konzultirati liječnika?   Obvezno treba konzultirati liječnika kada se razviju simptomi povezani s rakom pluća, osobito, ako se javi   Akutni uporni kašalj ili dođe do pogoršanja kroničnog kašalj krv u sputumu ili iskašljaju uporni bronhitis ili ponavljanje respiratornih infekcija bol u prsima neobjašnjen gubitak težine i / ili umor poteškoće s disanjem   Kako se dijagnosticira rak pluća?   Liječnici koriste širok spektar dijagnostičkih postupaka i testova u dijagnosticiranju raka pluća. To uključuje sljedeće:   Anamneza i fizikalni pregled mogu otkriti prisutnost čimbenika rizika za rak pluća kao što je pušenje te simptome ili znakove koji su sumnjivi na rak pluća kao što su poteškoće s disanjem, opstrukcija dišnih putova ili infekcije u plućima. Cijanoza, plavkasta boja kože i sluznica, zbog nedostatka kisika u krvi, sugerira kompromitiranu funkciju pluća zbog kronične bolesti pluća. Isto tako, promjene u tkivu ležišta noktiju također mogu ukazivati na kroničnu bolest pluća.   Rendgenska snimka pluća je najčešći prvi dijagnostički korak kada su prisutni simptomi raka pluća. Snimaju se dvije snimke: sprijeda- straga i jedna snimka iz profila. Kod RTG snimke pluća pacijent dobije vrlo malu dozu zračenja. RTG snimka može otkriti sumnjivo područja u pluća, ali ne može utvrditi je li to područja maligne prirode. Konkretno, kalcificirani čvorovi u plućima ili benigni tumori koji se nazivaju hamartomi mogu se vidjeti na RTG snimci i oponašaju rak.   CT-om (kompjuterizirana tomografija) se mogu skenirati prsni koš, trbuhi / ili mozak i tako ispitati stanje u tim organima i dobiti dovoljno informacija o opsegu ili lokalizaciji tumora. CT je također postupak koji uključuje ionizirajuće zračenje, ali koji uz pomoć računala kombinira više slika i tako generira presjek ljudskog tijela. Uređaj u obliku prstena kruži oko tijela i pod različitim kutovima bilježi snimke tijela koje služe za generiranje presjeka tijela. Jedna od prednosti CT je da je osjetljiviji od standardnih RTG snimaka pluća u otkrivanju kvržica u plućima, to jest, pokazat će više i preciznije. Ponekad se tijekom snimanja daje intravenozno kontrastno sredstvo radi preciznijeg prikaza smještaja i strukture organa. CT izlaže bolesnika većem zračenju nego RTG snimka pluća. Najčešća nuspojava je reakcija na intravenozno kontrastno sredstvo. Obično se javljaju svrab i osip koji obično nestaju brzo. Teške anafilaktičke reakcije (po život opasne alergijske reakcije s otežanim disanjem) na kontrast su rijetke. CT abdomena ili trbuha može identificirati metastatski rak u jetri ili nadbubrežnom žlijezdama, a CT glave otkriva prisutnost i opseg metastaza u mozgu.   MSCT ili spiralni CT zahtijeva posebnu vrstu CT skenera. Pokazalo se da bi bio djelotvoran alat za identifikaciju malih karcinoma pluća kod pušača i bivših pušača. Međutim, još nije dokazano može li primjena ove metode spasiti život ili smanjiti rizik od smrti od raka pluća. Pojačana osjetljivost ove metode je zapravo i izvor njenih nedostataka, jer otkriva i čvorčiće u plućima koji ne moraju biti kancerogeni, ali zahtijevaju daljnju evaluaciju. Ovom tehnikom u 20 % pregledanih ljudi otkrivaju se takvi čvorčići, a u 90 % od tih 20% nema maligni tumor.   Magnetska rezonancija (MR) može biti prikladna kada želimo krajnje precizno lokalizirati tumor. MR tehnika koristi magnetizam, radio valove i računalo za proizvodnju slike tjelesnih struktura. Kao i kod CT skeniranja, pacijent je smješten na pokretni krevet koji je umetnut u MR skener. Nema poznatih nuspojava MR skeniranja i nema izloženosti zračenju. Snimke nastale MR su prilično detaljne i mogu otkriti male promjene strukture unutar tijela. Osobe sa srčanim pacemakerom, metalnim implantatima, umjetnom srčanim zaliscima i ostalim kirurški ugrađenim metalnim strukturama ne mogu biti skenirane s MR zbog rizika da magnet pokrene metalne dijelove tih struktura i oštetiti tkiva.   Pozitronska emisijska tomografija (PET) je specijalna slikovna („imaging“) tehnika koja koristi kratkoživuće radioaktivne tvari za proizvodnju trodimenzionalne slike u boji tih tvari u tkivima u tijelu. Dok CT i MR daju informaciju o anatomiji struktura i tkiva, PET skenira metaboličku aktivnosti i funkciju tkiva. PET može utvrditi da li tumorsko tkivo aktivno raste i može pomoći u određivanju vrste stanica unutar određenog tumora. Kod PET skeniranja, pacijent dobiva kratkoživući radioaktivni farmak od kojeg pacijent dobiva zračenja otprilike koliko i dvije obične RTG snimke prsnog koša. Radioaktivna tvar se akumulira u određenim tkivima više nego u drugima, ovisno o vrsti tvari koja se ubrizgava. Iz dotičnog tkiva se ispušta čestica poznata kao pozitron. Kad pozitron susretne elektron unutar tijela dolazi do reakcije i proizvodnje gama zrake. Skener evidentira te gama zrake na području gdje je radioaktivna supstanca nakupljena. Na primjer, kombinacija glukoze (zajednički izvor energije u tijelu) s radioaktivnom tvari dovest će do pojačanog nakupljanja tog kompleksa na mjestima gdje se ona najbrže troši. A takvo mjesto je i tumor. PET skeniranje može biti integrirano s CT skeniranjem u tehnici poznatoj kao PET-CT skeniranje. Integrirani PET-CT je pokazao veću točnost nego PET sken sâm.   Sken kostiju ili scintigrafija kostiju koristi se za stvaranje slike kostiju na zaslonu računala ili na filmu. Koristi se kako bi se utvrdilo je li rak pluća metastazirao na kosti. Kod skeniranja kostiju ili scintigrafije kostiju, mala količinu radioaktivnog materijala se ubrizgava u krvotok i nakuplja u kostima, posebno u abnormalnim područjima kao što su područja metastaza tumora. Radioaktivni materijal se detektira skenerom i slika kosti se snima na poseban film za trajnu pohranu.   Citologija sputuma ili iskašljaja: Dijagnoza raka pluća uvijek zahtijeva potvrdu malignih stanica od strane patologa, čak i kada su simptomi i sve pretrage jasno ukazale da se radi o raku pluća. Najjednostavniji način da se utvrdi dijagnoza je ispitivanje sputuma pod mikroskopom. Ako je tumor smješten centralno i nalazi se u dišnim putovima, ovaj postupak, poznat kao citološki pregled iskašljaja, može omogućiti vizualizaciju tumorskih stanica za dijagnozu. To je jeftin postupak bez rizika, ali je njegova vrijednost ograničena budući da tumorske stanice ne moraju uvijek biti prisutne u sputuma, čak i ako je rak prisutan. Također, ne-tumorske stanice povremeno mogu proći promjene u reakciji na upale ili ozljede zbog čega ponekad izgledaju kao stanice raka.   Bronhoskopija: Ispitivanje dišnih putova bronhoskopom (vizualizacija dišnih putova kroz tanku optičku sondu koja se umeće kroz nos ili usta) može otkriti područje tumora te se može uzeti uzorak za dijagnozu od strane patologa ( patohistološka analiza bioptata). Tumor u središnjem području pluća ili koji proizlazi iz većih dišnih putova je dostupan uzorkovanju ovom tehnikom. Bronhoskopija se može obavljati pomoću krutog ili fleksibilnog bronhoskopa i može se obavljati ambulantno. Postupak može biti neugodan, a to zahtijeva sedaciju ili anesteziju pa se bronhoskopija tada provodi u operacijskoj sali. Iako je bronhoskopija relativno sigurna, mora ju obavljati specijalist za plućne bolesti (pulmolog ili kirurg). Kada se tumor vizualizira i adekvatno odabere, najčešće se postavi ispravna dijagnoza raka pluća. Neki pacijenti mogu iskašljavati tamno-smeđu krv kroz jedan do dva dana nakon zahvata. Ozbiljnija, ali rijetka komplikacija uključuje veću količinu krvarenja, smanjenu razina kisika u krvi, te aritmije srca, kao i komplikacija od sedativa i anestezije.   Iglena biopsija: Aspiracija sadržaja tankom iglom (FNA) kroz kožu, najčešće se izvodi pod kontrolom rendgena. Može biti korisna kod uzimanja uzorka tumorskih stanice za dijagnozu, osobito kod periferno smještenih tumora u plućima koji nisu dostupni bronhoskopu. Mala količina anestetika daje se prije uboda tankom iglom kroz prsni koš u abnormalno područje u plućima. Stanice se usisaju u špricu te potom ispituje pod mikroskopom. Ovaj postupak je obično točan kada je zahvaćeno područje adekvatno odabrano. Ovaj postupak prati mali rizik od ulaska zraka u pluća i razvoja pneumotoraksa ( 3 do 5%).   Torakocenteza : Ponekad rak pluća zahvaća i tanku ovojnicu oko pluća (pleuru) i dovodi do nakupljanja tekućine u prostoru između pluća i grudnog koša što se zove pleuralni izljev. Uzimanje uzorka ove tekućine s tankom iglom (torakocenteza) može otkriti stanice karcinoma i uspostaviti dijagnozu. Kao i kod iglene aspiracijske biopsije, postoji malen rizik od pneumotoraksa.   Kirurški zahvati: Ako nijedna od spomenutih metoda nije dovela do dijagnoze, do tumorskog tkiva mora se doći kirurškom biopsijom. To može uključivati medijastinoskopiju (ispitivanje prsnog koša između pluća, sredoprsja, kroz kirurški umetnuti sondu za biopsiju tumorske mase ili limfnih čvorova koji mogu sadržavati metastaze) ili torakotomije (kirurško otvaranje prsnog koša radi uklanjanja ili biopsije tumora). Torakotomijom se rijetko može u cijelosti ukloniti rak pluća, a oba postupka i medijastinoskopija i torakotomija nose rizik velikih kirurških zahvata (komplikacije kao što su krvarenje, infekcija i rizici povezani s anestezijom i lijekovima). Ovi postupci se izvode u operacijskoj sali, a pacijent mora biti hospitaliziran.   Krvni testovi: Iako rutinski krvni testovi sami ne mogu dijagnosticirati rak pluća, oni mogu otkriti biokemijske ili metaboličke abnormalnosti u tijelu koji prate rak. Na primjer, povišena razina kalcija ili enzima alkalne fosfataze može pratiti karcinom koji je metastazirao u kosti. Isto tako, povišene razine određenih enzima normalno prisutnih unutar jetrenih stanica, uključujući i aspartat aminotransferaze (AST ili SGOT) i alanin aminotransferaze (ALT ili SGPT), signaliziraju oštećenje jetre pa mogu ukazivati na metastaze u jetri. Trenutno je u području raka pluća predmet istraživanja razvoj krvnog testa koji bi pomogao u dijagnostici raka pluća. Prema preliminarnim podacima identificirani su specifični proteini, ili biomarkeri, koji se nalaze u krvi i mogu biti znak da je rak pluća prisutan kod osoba sa sumnjivim nalazom na RTG-u pluća ili nalazu drugih slikovnih metoda pregleda pluća.   Stadijevanje raka pluća   Stadij raka označava u kojoj mjeri se rak proširio u tijelu. Stadijevanje uključuje procjenu veličine raka i prodora u okolno tkivo, kao i prisutnosti ili odsutnosti metastaza u limfne čvorove ili druge organe. Stadijevanje ( engl. staging) je važno za određivanje načina liječenja raka pluća. Stadijevanje bolesti također je važno za procjenu prognoze bolesnika. Viši stadij bolesti ukazuje na rašireniju bolest i ima slabiju prognozu.   Da bi se odredio točan stadij bolesti koriste se i kombiniraju različite dijagnostičke metode koji uključuju laboratorijske nalaze krvi, RTG, CT, scintigrafiju kostiju, MR i PET-CT. Nenormalni krvni testovi mogu ukazati gdje možda postoje metastaze, a radiološke metode to dokumentiraju.   NSCLC dijeli se u 4 stadija, od I do IV:   I Stadij - rak je ograničen na pluća. II i III Stadij - rak je ograničena na prsni koš (s većim i/ili više invazivnih tumora i/ili zahvaćenih lokalnih limfnih čvorova) IV Stadij - rak se proširio na druge dijelove tijela.   SCLCse dijeli u 2 stadija:   I - Ograničena bolest, odnosi se na rak koji je ograničen na svom području u plućima II - Raširena bolest, rak se proširio izvan prsnog koša na druge dijelove tijela.   Terapija raka pluća?   Liječenje raka pluća može uključivati kirurško odstranjenje raka, kemoterapiju ili zračenje, kao i kombinacije tih tretmana. Odluka o tome koji su terapijski oblici najbolji za oboljelu osobu donosi se nakon procjene lokalizacije i opsega tumorske bolesti, kao i cjelokupnog zdravstvenog stanja pacijenta.   Kao i kod drugih karcinoma, terapija se može podijeliti na kurativnu s ciljem uklanjanja ili iskorjenjivanja tumorske bolesti i palijativnu kojom se ne može izliječiti rak, ali se može smanjiti bol i patnja bolesnika. Obično se kombinira više metoda liječenja. U takvim slučajevima, terapija koja se dodaje kako bi se poboljšao učinak primarne terapije naziva se adjuvantna terapija. Primjer adjuvantne terapije su kemoterapija ili radioterapija koje se provode nakon kirurškog uklanjanja tumora s ciljem da se ubiju tumorske stanice koje ostaju nakon operacije.   Operativno liječenje: kirurško uklanjanje tumora općenito se izvodi kod početnog stadija bolesti (stadij I ili ponekad stadij II) NSCLC i terapija je izbora za rak koji se nije proširio izvan pluća. U oko 10 do 35 % slučajeva rak pluća može biti uklonjen kirurški, ali uklanjanje ne rezultira uvijek potpunim izlječenjem, jer tumor se možda već proširio, a da se to ne može detektirati i može se ponovno pojaviti. Od 25 do 40 % bolesnika kojima je uklonjen sporo rastući rak pluća preživi pet godina nakon dijagnoze. Važno je napomenuti da, iako je tumor anatomski pogodan za resekciju, operacija ne mora biti moguća ako osoba ima i drugih ozbiljnih stanja (kao što su teške bolesti srca ili pluća) koja ograničavaju njihova sposobnost da prežive operaciju. Kirurški zahvat se rijetko izvodi kod SCLC, jer je malo vjerojatno da su ti tumori lokalizirani na jednom području u trenutku postavljanja dijagnoze. Odabir kirurškog zahvata ovisi o veličini i mjestu tumora. Kirurzi moraju otvoriti zid prsnog koša nakon čega obavljaju ili klinastu resekciju pluća (uklanjanje dijela jednog režnja), lobektomiju (uklanjanje cijelog jednog režnja) ili lijevu ili desnu pulmektomiju (uklanjanje cijelog plućnog krila). Uklanjanje limfnih čvorova u području pluća također je dio operativnog zahvata i zove se limfadenektomija. Kirurški zahvat na plućima je veliki operativni postupak koji zahtijeva opću anesteziju, bolničko liječenje i intenzivnu skrb kroz nekoliko tjedana do mjeseci. Nakon kirurškog zahvata, pacijenti mogu iskusiti otežano disanje, imati kratkoću daha, bol i slabost. Rizici operacije su komplikacije zbog krvarenja, infekcije i komplikacije opće anestezije.   Zračenje: Radioterapija se može biti primijeniti kao oblik liječenja i za NSCLC i SCLC. Radioterapija koristi visokoenergetske X-zrake ili druge vrste zračenja koje mogu ubiti stanice raka. Radioterapija se može provoditi kao kurativna terapija, palijativna terapija (korištenjem nižih doza zračenja nego kod kurativne terapije) ili kao adjuvantna terapija u kombinaciji s operacijom ili kemoterapijom. Zračenja se primjenjuje ili izvana, pomoću uređaja koji proizvodi zračenje i usmjerava ih na područje zahvaćeno rakom ili iznutra putem plasmana radioaktivnih tvari u zatvorenim spremnicima u područje tijela gdje je tumor lokaliziran. Brahiterapija je izraz koji se koristi za opisivanje uporabe radioaktivnih materijala ili izvora zračenja s malim dometom zračenja, a koji se smještaju izravno u rak ili u dišne putove u neposrednoj blizini tumorskog procesa. To se obično radi kroz bronhoskop.   Radioterapija se može primjeniti i ako osoba odbija operaciju, ako se tumor proširio na područja kao što su limfni čvorovi ili dušni putovi koji se ne mogu kirurški ukloniti ili ako osoba ima druge bolesti pa ne može preživjeti operaciju. Radioterapija uglavnom samo smanjuje tumor ili ograničava njegov rast kada se primjenjuje kao jedini oblik liječenja. U 10 do 15% bolesnika dovodi do dugoročne remisije i smanjenja tumorske bolesti. Kombinacijom zračenja i kemoterapije dodatno se može produžiti preživljavanje u odnosu na primjenu kemoterapije same. Vanjsko zračenje općenito se može provoditi ambulantno, dok unutarnje zračenje zahtijeva kratku hospitalizaciju. Osoba koja ima teške bolesti pluća uz rak pluća možda neće biti u mogućnosti primiti radioterapiju, jer zračenje može dodatno smanjiti funkciju pluća. Vrsta vanjske radijacijske terapije koja se naziva "gama nož" ponekad se koristi za liječenje pojedinačnih metastaza u mozak. U ovom postupku, više snopova zračenja iz različitih smjerova djeluju na tumor tijekom nekoliko minuta do sati, dok je glava fiksirana na mjestu krutim okvirom. Time se smanjuje doza zračenja koju prima zdravo okolno tkivo.   Prije početka radijacijske terapije mora se provesti postupak planiranja ili simulacije radioterapije. Pri tome se koristi uređaj koji se zove simulator, potom CT, računala i provode se precizna mjerenja, obilježavaju točna mjesta aplikacije zračenja i doza koja će biti primijenjena na svaku točku koja se nalazi u polju zračenja. Ovaj proces obično traje 30 minuta do dva sata. Vanjsko zračenja se obično provodi svakodnevno četiri ili pet dana u tjednu tijekom nekoliko tjedana.   Radioterapija ne nose rizik velikih operacija, ali može imati neugodne nuspojave, uključujući i umor i nedostatak energije. Smanjen broj bijelih krvnih stanica što dovodi do povećanja osjetljivosti zračene osobe na infekcije, nizak broj krvnih pločica što dovodi do smanjenja sposobnosti zgrušavanja krvi i rezultira povećanom sklonosti krvarenju te smanjenje crvenih krvnih stanica što dovodi do razvoja anemije relativno često se vide kao nuspojava zračenja. Ako su probavni organi izloženi zračenju, pacijent može imati mučninu, povraćanje i proljev. Radioterapija može iritirati kožu u području koje se tretira, ali ta se iritacija povlači brzo nakon svršetka zračenja.   Kemoterapija: I NSCLC i SCLC se mogu liječiti kemoterapijom. Kemoterapija podrazumijeva primjenu lijekova koji zaustavljaju rast stanica raka tako da ih ubija ili ih sprječava da se dijele. Kemoterapija se može primjenjivati kao nadopuna kirurškoj terapiji, ili u kombinaciji s radioterapijom. Iako danas postoje brojni kemoterapijski lijekovi ili citostatici, lijekovi iz skupine poznate kao soli platine bili su najučinkovitiji u liječenju raka pluća.   Kemoterapija je liječenje izbora za većinu SCLC, jer su ti tumori uglavnom rasprostranjeni u tijelu u trenutku postavljanja dijagnoze. Samo 50% ljudi s SCLC preživi četiri mjeseca bez kemoterapije. Uz kemoterapiju, njihovo preživljenje se povećava četiri-pet puta. Kemoterapija sama nije posebno učinkovita u liječenju NSCLC, ali kad je NSCLC metastazirao, u mnogim slučajevima može produžiti preživljenje.   Kemoterapija se može dati u obliku tableta, kao intravenozna infuzija, ili kao kombinacija ta dva načina. Kemoterapijski tretmani se obično provode u ambulantnim uvjetima. Kombinacija lijekova daje se u ciklusima tijekom razdoblja od nekoliko tjedana ili mjeseci s pauzama između ciklusa. Nažalost, lijekovi koji se koriste u kemoterapiji ubijaju i normalne stanice u tijelu, što rezultira neugodnim nuspojavama. Oštećenje krvnih stanica može dovesti do povećane osjetljivosti na infekcije i poteškoća u zgrušavanju krvi (krvarenje ili modrice). Ostale nuspojave uključuju umor, gubitak težine, gubitak kose, mučninu, povraćanje, proljev i rane u ustima. Nuspojave kemoterapije ovise o dozi i kombinaciji lijekova koji se koriste, a mogu se razlikovati od pojedinca do pojedinca. Srećom, postoje vrlo učinkoviti lijekovi kojima se mogu liječiti ili spriječiti mnoge nuspojave kemoterapije. Nuspojave obično nestaju tijekom faze oporavka između dva ciklusa kemoterapije ili nakon završetka kemoterapije.   Preventivno zračenje mozga: SCLC se često širi u mozak. Ponekad ljudi s SCLC dobro reagiraju na zračenje glave u slučaju da u mozgu postoje mikrometastaze koje se još ne mogu detektirati na CT-u ili MR mozga ili nisu dale simptoma. Zračenje mozga može dovesti do problema s kratkotrajnom memorijom, umora, mučnine i drugih nuspojava.   Liječenje recidiva: Rak pluća koji se vratio nakon liječenja operacijom, kemoterapijom i / ili zračenjem zove se recidiv raka i/ili relaps bolesti. Ako je recidivni rak ograničen na jednom mjestu u plućima, može se liječiti kirurškim putem. Recidivni tumori obično ne reagiraju na kemoterapijske lijekove koje su bili početno primjenjivani. Budući da se soli platine obično koriste u prvoj liniji kemoterapije raka pluća, ta sredstva nisu korisna u većini slučajeva recidiva. Vrsta kemoterapije koja se tada koristi naziva se druga linija kemoterapije. U drugoj liniji kemoterapije primjenjuju se lijekovi koji su dokazano dali dobar učinak u slučaju povrata bolesti. Ukoliko se ne postigne željeni rezultat tom novom kombinacijom citostatika primjenjuje se treća linija i t.d. Uvijek se ranije u terapiji koriste lijekovi koji daju bolji učinak i dokazano produžuju vrijeme preživljenja. Osobe s rekurentnim rakom pluća koji dovoljno dobro podnose terapiju, također su dobri kandidati za eksperimentalne terapije i uključuju se u kliničke studije u kojima se ispituje djelovanje nekog još uvijek nedovoljno ispitanog lijeka. Tako se u biti i dolazi do spoznaja koji od tih ispitivanih lijekova dovodi do dobrog terapijskog učinka. Npr. u Hrvatskoj je na listi odobrenih lijekova u i u prvoj i u drugoj liniji kemoterapije raka pluća i pleure pemetreksed (Alimta) koji je lijek novije generacije, ali se nije mogao uvesti u prvu ili drugu liniju sve dok nije dokazana njegova velika učinkovitost i na neki način dok nije zaslužio to mjesto. Dakle, ako je neki lijek noviji to još uvijek ne znači da je puno bolji od starijih lijekova i da će pomoći svakom pacijentu. Kao i uvijek, neki lijek nekome djeluje izvrsno, kod nekog samo djelomično, a kod nekog pacijenta ne daje nikakav učinak.   Ciljana terapija: erlotinib (Tarceva) i gefitinib (Iressa) su primjeri tzv ciljanih lijekova koji se mogu koristiti u određenih bolesnika s NSCLC, a koji više ne reagiraju na kemoterapiju. Ciljana terapija lijekovima preciznije pogađa stanice raka što rezultira smanjenjem štete na normalnim stanicama u odnosu na citostatike. Erlotinib i gefitinib ciljaju protein zvan receptor za epidermalni čimbenika rasta (EGFR) koji je važni promotori diobe stanica. Ovaj protein je pronađen u abnormalno visokoj količini na površini stanica nekih vrsta raka, uključujući i mnoge slučajeve ne-malih stanica raka pluća.   Ostali oblici ciljanog liječenje uključuju lijekove poznate kao sredstva koja sprječavaju angiogenezu to jest razvoj novih krvnih žila koje dovode hranu i kisik stanicama raka. Lijek koji spriječava angiogenezu bevacizumab (Avastin) dokazano produžuje preživljenje kod bolesnika s uznapredovalim rakom pluća, ako se daje uz kemoterapiju. Bevacizumab se primjenjuje intravenozno svaka dva do tri tjedna. Međutim, budući da ovaj lijek može izazvati krvarenje, nije prikladan za uporabu kod bolesnika koji iskašljavaju krv, ako se rak proširio na mozak, ili kod ljudi koji primaju antikoagulatnu terapiju ili lijekove za razrjeđivanje krvi. Bevacizumab se također ne koristi u slučajevima raka pluća pločastih stanica, jer to dovodi do krvarenja iz ove vrste raka pluća.   Cetuksimab ( Erbitux) je antitijelo koje se veže na receptor epidermalnog faktora rasta (EGFR) . U bolesnika s NSCLC čiji su tumori imunohistokemijskom analizom pokazali povećanu ekspresiju EGFR, dodatak cetuksimaba može biti od koristi.   Fotodinamska terapija (PDT): Jedan od novijih terapijskih oblika koji se koristi za različite vrste i stadije raka pluća (kao i nekih drugih karcinoma) je fotodinamska terapija. Kod fotodinamskog liječenja, fotosintetski agens (kao što je porfirin, prirodno prisutna tvar u tijelu) se ubrizgava u krvotok nekoliko sati prije operacije. Tijekom tog vremena, fotosintetski agens se nakuplja u brzorastućim stanicama kao što su stanice raka. Potom slijedi postupak u kojem liječnik primjenjuje svjetlost određene valne duljine kroz usku cijev izravno na mjesto raka i na okolna tkiva. Energija iz svjetlosti aktivira fotosintetski agens, što uzrokuje proizvodnju toksina koji uništava stanice tumora. PDT može točno ciljati mjesto raka, manje je invazivna od operacije, i može se ponoviti na istom mjestu, ako je potrebno. Nedostatak PDT je da se može koristiti samo u liječenju raka koji može biti obasjan izvorom svjetla i nije pogodna za liječenje uznapredovalog raka. US Food and Drug Administration (FDA) odobrila je fotosintetski agens koji se zove porfimer natrij (Photofrin) za uporabu u PDT za liječenje ili ublažavanje simptoma od raka jednjaka i ne-malih stanica raka pluća. U tijeku su istraživanja koja će utvrditi učinkovitost PDT i kod drugih vrsta raka pluća.   Radiofrekvencijska ablacija (RFA): radiofrekvencijska ablacija se primjenjuje kao alternativa operaciji, posebice u slučajevima ranog raka pluća. Kod ove vrste liječenja, na mjesto raka kroz kožu se uvodi igla, obično pod kontrolom CT-a. Radiofrekvencijska energija (električna), se zatim prenosi na vrh igle gdje proizvodi toplinu u tkivu. Ta toplina ubija tumorske stanice i zatvara male krvne žile koje opskrbljuju rak hranjivim tvarima i kisikom. RFA obično nije bolna terapija . U Americi je odobrena od strane US Food and Drug Administration za liječenje određenih vrsta raka, uključujući rak pluća. Istraživanja su pokazala da ovaj tretman može produžiti preživljavanje slično operaciji kada se koriste za liječenje ranih stadija raka pluća, ali bez rizika kakve nose veliki operativni zahvati i dugotrajnog oporavka nakon takvih operativnih zahvata.   Eksperimentalna terapija, uključivanje u kliničke studije: U slučajevima kada trenutno raspoloživa terapija nije dostatno učinkovita u liječenju raka pluća, pacijentu može biti ponuđena primjena novih terapijskih agenasa koji su u fazi kliničkog istraživanja njihove učinkovitosti i sigurnosti promjene. To znači da niti ne moraju postati prihvatljiva terapija. O tome se odlučuje tek kad se provedu odgovarajuća istraživanja na odgovarajućem broju pacijenata. Novi lijek ili nova kombinacija lijekova testiraju se u tzv kliničkim ispitivanjima ili studijama. To su istraživanja koja procjenjuju učinkovitost novih lijekova u usporedbi s onima koji su već u širokoj uporabi. Oblik eksperimentalne terapije poznat kao imunoterapija pokušava iskoristiti imunološki sustav u borbi protiv stanica raka i stvoriti cjepivo kao oblik liječenja raka pluća.   Prognoza raka pluća?   Prognoza raka pluća ukazuje na šansu za izlječenje od raka pluća ili produljenje života (preživljenje), a ovisi o lokalizaciji raka, veličini raka, prisutnosti simptoma, vrsti raka pluća, te ukupnom zdravstvenom statusu bolesnika.   SCLC je najagresivniji od svih tipova raka pluća, s medijanom preživljenja samo dva do četiri mjeseca nakon dijagnoze u slučaju da se ne liječi. (To znači da za dva do četiri mjeseca, polovica svih pacijenata umre.) Međutim, SCLC je istovremeno vrsta raka pluća najviše osjetljiva na zračenje i kemoterapiju. Budući da se SCLC brzo širi i obično je metastazirao u vrijeme postavljanja dijagnoze, metode kao što su kirurško odstranjivanje ili lokalizirana radioterapija su malo učinkovite u liječenju ove vrste raka pluća. Kad se primjenjuje kemoterapija sama ili u kombinaciji s drugim metodama, vrijeme preživljenja može se produžiti od četiri do pet puta. Međutim, od svih bolesnika s SCLC, samo 5-10 % preživi pet godina nakon dijagnoze. Većina onih koji su preživjeli imali su lokaliziranu bolest SCLC.   Kod raka pluća ne-malih stanica (NSCLC), najvažniji je prognostički čimbenik stadij bolesti u vrijeme postavljanja dijagnoze. Rezultati standardnog liječenja općenito su loši kod svih stadija bolesti pa i kod onih tumora koji se mogu kirurški ukloniti u cijelosti. U početnom stadiju raka kada se tumorski proces može kirurški ukloniti u cijelosti, petogodišnje preživljenje je 75%. Radioterapija može biti kurativna kod malog broja bolesnika s NSCLC i kod većine bolesnika dovodi do olakšanje simptoma. U naprednijim stadijima bolesti, kemoterapija daje skromne rezultate i stopa ukupnog preživljenja je jako mala.   Cjelokupno gledajući, prognoza raka pluća je puno lošija u usporedbi s nekim drugim sijelima raka. Stope preživljavanja od raka pluća su uglavnom niže od onih za većinu vrsta raka, s ukupnim petogodišnjim preživljenjem od oko 16% u odnosu na 65% za rak debelog crijeva, 89% za rak dojke, a više od 99% za rak prostate.   Kako se rak pluća može spriječiti?   Prestanak pušenja i prestanak izlaganju duhanskom dimu je najvažnija mjera koja može spriječiti rak pluća. Mnogi proizvodi, kao što su nikotinske gume za žvakanje, nikotinski sprejevi ili nikotinski inhalatori, mogu biti od pomoći onima koji pokušavaju prestati pušiti. Minimiziranje izloženosti pasivnom pušenju je također učinkovita preventivna mjera. Uporabom kućnog testa za detekciju radona može se registrirati povećana razina radona u kući. Metode koje omogućuju rano otkrivanje raka, kao što su spiralni niskodozni CT, također mogu biti od koristi kod otkrivanja malih karcinoma koji se mogu liječiti kirurški resekcijom i tako spriječiti razvoj neizlječivog metastatskog raka.   Ukratko o raku pluća   Rak pluća je vodeći uzrok smrti od raka kod muškaraca i sve veći u žena Pušenje je glavni čimbenik rizika za razvoj raka pluća. Pasivna izloženost duhanskom dimu također može uzrokovati rak pluća. Postoje dvije vrste raka pluća, koje rastu i šire se drugačije, a to su rak pluća malih stanica (SCLC) i rak pluća ne-malih stanica (NSCLC). Stadij raka pluća označava koliko se rak pluća proširio u tijelu Liječenje raka pluća može uključivati kombinaciju kirurškog zahvata, kemoterapije i zračenja, kao i novije eksperimentalne metode. Prognoza raka pluća općenito je loša, s ukupnim preživljenjem od oko 16% u pet godina. Prestanak pušenja je najvažnija mjera kojom se može spriječiti razvoj raka pluća. 2011-06-09T11:58:23+00:00 http://hlpr.hr/rak/vijest/muskarci-i-rak http://hlpr.hr/rak/vijest/muskarci-i-rak#When:11:26:43Z Danas od raka umre previše muškaraca. RAK PLUĆA, RAK ŽELUCA, RAK DEBELOG CRIJEVA I RAK PROSTATE su najčešće zloćudne bolesti koje napadaju muškarce. ZAŠTITITE SE čitajući ove retke. Sačuvajte jedan primjerak na dohvat ruke. RANO OTKRIVANJE raka pruža vam najbolju mogućnost izliječenja. ZNAJTE DA LIJEČNICI MOGU DATI ODGOVOR NA MNOGA VAŠA PITANJA I OBAVITI POTREBNE PREGLEDE! Ako ste u dobi između 20 i 40 godina, pođite na pregled svake tri godine. Za starije od 40 godina pregled se preporučuje učiniti svake godine. Imajte na umu osam točaka Europskog kodeksa protiv raka: SPRJEČAVANJE: 1. Nepušenje 2. Umjereno pijenje alkohola 3. Izbjegavanje prekomjernog izlaganja suncu 4. Kontrola zdravlja i pridržavanje pravila za prevenciju izloženosti poznatim karcinogenima 5. Konzumiranje svježeg voća, povrća i druge hrane, bogate vlaknima 6. Izbjegavanje debljine, povećanje fizičke aktivnosti i smanjenje unosa masne hrane RANO OTKRIVANJE: 7. Javljanje liječniku zbog svakog zadebljanja, ranice koja ne zacjeljuje, promjene u madežu ili neprirodnog krvarenja 8. Javljanje liječniku zbog dugotrajnih zdrastvenih tegoba poput kašlja, promuklosti, promjena stolice, mokrenja ili neobjašnjivog gubitka težine 2011-06-09T11:26:43+00:00 http://hlpr.hr/rak/vijest/rak-koze http://hlpr.hr/rak/vijest/rak-koze#When:11:21:25Z Činjenice: Muškarci svijetle puti skloniji su ovoj bolesti U Hrvatskoj svake godine od melanoma, opasne vrste raka kože, umre oko 60 muškaraca Utješno je: Mnoge vrste raka kože mogu se izliječiti Budite na oprezu: Izbjegavajte prekomjerno sunčanje ako radite na otvorenom ili provodite dosta vremena na suncu, zaštitite svoju kožu Nosite odjeću koja pokriva glavu, ruke, vrat i noge Koristite sredstva za sunčanje Obratite se liječniku ako: Vam na koži počne rasti, tj. mjenjati se znak koji imate od rođenja, madež ili ako uočite neku drugu promjenu na tijelu 2011-06-09T11:21:25+00:00 http://hlpr.hr/rak/vijest/rak-testisa http://hlpr.hr/rak/vijest/rak-testisa#When:09:51:39Z Činjenice: Ovaj rak napada muške reproduktivne organe. Najčešće nastaje u dobi između 15 i 39 god. Budite na oprezu: Jednom mjesečno pogledajte si sami testise: liječnik će vas uputiti kako Obratite se liječniku ako: Uočite bolnu oteklinu Imate osjećaj težine Nađete tvrdu kvržicu veličine graška Vam je rečeno da se vaši testisi nisu nikada spustili 2011-06-09T09:51:39+00:00 http://hlpr.hr/rak/vijest/rak-prostate http://hlpr.hr/rak/vijest/rak-prostate#When:09:47:21Z Činjenice: U Hrvatskoj od raka prostate svake godine umre preko 400 muškaraca Utješno je: U 8 od 10 oboljelih kod kojih je ta bolest pravodobno otkrivena moguće je produžiti život barem za 5 godina Budite na oprezu: Ako ste stariji od 40 godina: podvrgnite se digitorektalnom pregledu svake godine Muškarci stariji od 60 godina imaju najveću vjerojatnost da obole od raka prostate Obratite se liječniku ako: Imate bolno mokrenje uz osjećaj žarenja Primjetite krv u mokraći Ne možete mokriti ili imate teškoća pri otpočinjanju mokrenja 2011-06-09T09:47:21+00:00